Uvijek postoji mogućnost da jučerašnji suveniri (činovi, zvijezde petokrake, bedževi), postanu sutrašnji simboli loše ponavljanje istorije. Onda će moj prijatelj ponovo morati da skuplja flaše CocaCole i morat ćemo objašnjavati svojoj djeci da pravi Ajfelov toranj nema termometar.

Slobodu izražavanja nastojao sam, u svom radu izvan “Korčule”, povezati s izražavanjem slobode: pitao sam se kako od čovjeka ljevice postati slobodnim čovjekom. Nakon zabrane “škole” i smjene nekolicine liberalnih političara u Hrvatskoj, Srbiji i Sloveniji, poslao sam otvoreno pismo drugu Titu i predložio mu da se povuče. Saznao sam da mu ga nadležni funkcionari nisu uopće uručili.

Kutijica od školjki rekonstruira iščezlo vrijeme, grad/ gradove, jezik ondašnjeg Trogira, recepte i odjeću, međuljudske odnose i vrijednosti svijeta okrenuta budućnosti, pripovijedajući priču o zabranjenim ljubavima u kojoj se sreću Junak našeg doba i Gradić Peyton, mediteranska romansa i socijalistički zanos, progres i konzervativnost.

Jednog ljeta početkom 80-ih godina protekloga stoljeća primijetio sam, na BIGZ-ovom stalku za knjige do kioska na rivi u Makarskoj, malo džepno izdanje krajnje neobičnog naslova: TRIP - vodič kroz savremenu američku poeziju.

U Čitaonici Žurnal čitajte odlomak iz novog romana Almira Imširevića "Lavanda, petrolej" (Buybook, 2025)

U tom tkanju mi smo niti i čvorići, linije koje se neshvatljivom logikom, u kojoj možda i ima reda, ali je on od više vrste, linije koje se, dakle, stalno susreću i razilaze, upliću i raspliću. Ponekad u tom stalnom izatkavanju bude ravnoteže. Jer, ni jedna se nit ne može zategnuti i uplesti dok se neka druga ne rasplete i otpusti.

Miroslav Krleža nije bio samo pisac nego i univerzalni duh, univerzalni genije i dozvolio je da mu se u kasnijim djelima (Zastave pa i drama Aretej), ta univerzalnost malo previše umiješa u književnost, ali je u Gospodi Glembajevima, Hrvatskom bnogu Marsu, Povratku Filipa Latinovića ostvario nenadmašnu književnu umjenost.

Čitavim svojim bićem je zapravo bio sputan čovjek, čovjek koji nikada nije uspio da upravlja svojim životom. Izbjegavao je važne odluke; bježao od doživljaja koji su prijetili da ga dublje potresu. Njegov život je bio jedan neprestani tajanstveni bijeg, u stvari bijeg od samoga sebe.

Nacionalžurnalizam se ne vodi istinom, on ne ide za tim da članove grupe suoči s činjenicama, nego manipulira njima, prešućuje im istine koje ih se tiču, dodvorava se masama ili ih razdražuje. Takvo novinarstvo je neosjetljivo za druge, ignorira ih i demonizira, pogotovo ako to ide u prilog zbijanja redova vlastite zajednice.

Povodom godišnjice ZAVNOBiH - a objavljujemo kompletan tekst Rezolucije koji je Skupštini predložio narodni heroj Avdo Humo.

Naravno, s Galicijom priča ne završava, kao što ne završava nijedna priča o ratu. Odnosno o životu. Unatoč zaboravu, mojem, tvojem, našem, sveopćem, prisilnom ili svojevoljnom.

Ženska je čast oduvijek bila određena od drugih. U mnogim kulturama nalazimo varijacije na stari motiv: za ženu je najveća čast kada je najmanje vidljiva. Časna je ona žena za koju se i ne zna izvan zatvorenoga kruga obitelji i porodice.

U Čitaonici Žurnal čitajte nove pjesme Đorđa Krajišnika iz zbirke "Mali svakodnevni padovi" (Enklava, beograd, 2025)

Sociološko ustaštvo ne manifestira se isključivo u povremenim incidentima, već i u normalizaciji historijskog revizionizma, javnoj toleranciji fašističkih simbola, relativizaciji ekstremno desnog nasilja i političkoj šutnji koja ih manje-više legitimira.

Sport nije sporedna, minorna stvar. On je i ideologija i doktrina i javno mnenje. On je mašinerija političke propagande. Mašinerija za društvenu katarzu netolerancije, mržnje, nacionalizma i rasizma, za globalizaciju ksenofobije, homofobije, mizoginije.

U Čitaonici Žurnal čitajte odlomak iz novog romana Srđana Gavrilovića (Buybook 2025.)

U sceni koju dalje prizivam, pod zlim udesom se više ne računaju snajper i granata. A unutrašnje dvorište je opet utočište mačkama, psima lutalicama, otpadu, pijancima... naličju grada.

U malom iznajmljenom stanu u Tuzli, tokom samo jednoga ljeta, Semezdin Mehmedinović konačno je, i zaista, uspio napisati "Mali roman o tišini". Oduvijek je znao koristiti tišinu, u poeziji i prozi, njegove bjeline u tekstu, prostor između strofa, nove redove, tačke, tumačio sam kao odmorišta, najave ili nastupanja tišine. Nije davao odgovore, nije tumačio, ostavljao je tišinu. U ovoj knjizi kao da tu tišinu želi konačno ispuniti, dati joj smisao i razumjeti značaj.

Nije uopšte čudno da se nekim lingvistima (Guiraud) čini posebno važno napomenuti, da psovka kao verbalni čin iziskuje i fizički kontakt, fizičko suočenje, kontakt licem u lice. Psovka jeste nasilje, čak i više od pukog fizičkog nasilja. O bliskosti uvrede, fizičkog kontakta i psovke, svedoči i Hegel dvesta godina unazad, kada u jenskom periodu intenzivno istražuje šta se dešava sa verbalnom uvredom.