Moj dom se, također stalno i iznova raspada i ja ga sastavljam. Od komada starog namještaja, koji se onda opet raspadnu i ja ih sastavljam. Ponekad kupim nove i vozim ih, sjedeći. Ako neko bude zvao, uvijek mogu reći da sam u trolejbusu koji se raspada. 

Stojim, na vrelom balkonu, i gledam kako u daljini cakte krovovi pod suncem, koje mom životu daje boju. I sretna sam, beskrajno sretna što Š. postoji.

Danas, moja prijateljica štiti sebe od slojeva zaštite. Nema debele jakne prije novembra. Najlon čarape nikad nije obukla u životu. Noga treba biti gola, ako je vrijeme za suknju. U njenom ormaru ne postoji potkošulja, i ne spava u pidžami. Jede sladoled za doručak i pije gazirana pića iz frižidera, iz zamagljene boce. 

Pripremili smo izbor iz nekolicine intervjua koje je tokom života različitim medijima dao Marko Vešović...

Otišao je veliki Marko Vešović. Čitajte tekst koji je za Žurnal prije tri godine napisao Semezdin Mehmedinović.

Dugo sam skupljala stvari za ploču od pluta. Bilo ih je najednom jako puno, mojih i od moje ljubavi i prijatelja. Nisam znala da moj život sakuplja tako puno naizgled beznačajnih, ali zapravo naglo jako vrijednih sitnica.

Povodom smrti velikog pisca objavljujemo razgovor koji je 1980. godine sa Milanom Kunderom vodio Philip Roth. Ovaj tekst se nalazi u knjizi eseja i razgovora "Čitajući sebe i druge" koje je objavila izdavačka kuća Buybook

Majka bi stajala na jednom kraju kauča, otac na drugom, i urlali bi. Urlali bi kao da se istovremeno vole i mrze do dna duše, u oblaku dima cigareta koje su pušili tako urlajući, povlačeći dimove kao gorivo za još urlika.

Gunsi su nam, dakle, umjesto izabranih predstavili skoro pa sabrana djela. Iako je bend funkcionirao jako dobro, a Slash odsvirao – ako je vjerovati dnevnom listu Politiken – čak šezdeset i jednu solažu, rezultat je bio koncert s nekoliko divnih momenata, pa i segmenata, okruženim nažalost čistim promašajima, istim onima koji su bendu i albume razvodnjavali. 

Pričao je prvo sam, o tome šta pticama najviše prija, kako ih buka najviše plaši, i kako ptičije srce, kao i ljudsko,  može da pukne. I to je osvojilo Ankicu. Čovjek koji se brine o ptičijim srcima. Nikad nije srela nikoga takvog.

U Čitaonici Žurnal čitajte pjesme Bobe Đuderije iz zbirke "Jugo na Čiovu" (Naklada Fragment)...

U Čitaonici Žurnal čitajte odlomak iz romana "Vremensko sklonište" (Buybook, Sarajevo) Georgi Gospodinova, dobitnika književne nagrade Međunarodni Booker.

I zvuči moj komšiluk na vjetru, zvuči kao olujna simfonija svega što čovjek ikad  može osjećati, a prešutjeti, simfonija koja ništa ne krije i koja zatresa ulice u svom iskrenom trijumfu. Sve glasno diše na jakom majskom suncu, sve se ljulja u jugozapadnom vjetru.

Napustio nas je profesor Dževad Karahasan. U znak sjećanja na velikog pisca, Žurnal je pripremio odlomke iz nekoliko intervjua koje je davao tokom karijere.

Moja je prijateljica napunila pedeset godina života, vratila se s posla mokra k'o čep, iako je znala da će padati kiša, okupala se, obukla pidžamu koja uopće ne pristaje nekom u srednjim godinama, cijelu prekrivenu ružičastim oblacima na kojima spavaju mačići, uzela kutiju punu albuma s vrha police, i legla na kauč. 

I idem ja tako, u nekoj godini, u dvadeset trećoj, u trideset trećoj, u četrdeset trećoj, s vrećom punom dubokih ožiljaka, rupa na koljenima i dalekog, svijetloplavog, plašljivoga neba.

Proljeće je i vrišti pukotina između svjetova, shvatam da nisam ništa jela, da osim dima „ne daj boga“ u moje ždrijelo ništa nije ušlo, ustajem i potresa se soba oko mene, plešu stvari kao behar na vjetru, u sumraku. I strašan vam je to film. 

Branimir Štulić danas obilježava 70. rođendan. Tim povodom objavljujemo izbor iz njegovih intervjua koji smo pripremili 2009. godine.

Najbolje godine moraju da se iskoriste, jer traju samo tren. I ne osjetiš ih. Probudiš se jedno jutro i pomisliš, pa to su bile moje najbolje godine. Ta jutra su obično utorak, i obično nemaju veze s pameću. Najbolje godine su onda kad se najbolje osjećamo.