Piši, majčin sine, ali džaba ti je! Krnjavo, brate, sve krnjavije. Praznina! Rupa! U jednoj sličnoj situaciji, povratio sam pjesmu koja se zove „Odoše moji“. A trebalo bi „Odlaze moji“ jer proces, očito, traje.   Ali ne mogu je sad dopisivati niti mogu napisati drugi dio, nije „Rambo“. Zijo, Anur, Tula, Sejo, Malik, Davor, Srna, Korić, Čičak... sad Burina... E, ne dam!

Zamišljam da je u bolničkom krevetu govorio da će sve biti u redu. Ali ne sebi. Svima nama za koje je znao da nam njegova neobična utjeha nedostaje. Iako smo svi znali da je rijetko kad sve u redu.

Neko vrijeme sam lutala, tražeći sigurno mjesto u sebi samoj. I tu je počela, umjesto samoljubavi, samoća. A teško je naći sigurno mjesto u samoći. To je  jedna od najtežih stvari koje čovjek može postići. I nađem se još uvijek kako tražim sigurno mjesto u mojoj samoći. 

Toliko stvari skupljamo, pričala mi je kasnije. Toliko stvari čuvamo, da nas podsjeća. Govorila je o podsjećanju kao o dodiru. Kao da će ju dodirivati svi ljudi koje su te stvari dodirivali, odjeća koju su oblačili.

U kući, Nada je nervozno hodala po predsoblju i mislila kako mora da je mrtav, jer ovo joj nakon svega nije mogao uraditi. Nije. Najbolje je da je mrtav, mislila je. Rodbini stisnutoj u zadimljenoj dnevnoj sobi nije izlazila na oči.

Pred Novu godinu, pao je divni, suhi, krupni snijeg i cijelo je naselje vrištalo radosno i bijelo. Sva su djeca bila vani, cijeli je život bio vani. Vedad je gledao kroz prozor i srce mu je odjedanput jako počelo lupati.

Jučer je preminuo veliki bosanskohercegovački pjesnik Abdulah Sidran. Opraštamo se od njega čitajući pjesme... "I sve da mi bude – i lijepo i milo. Kako nikad nije bilo."

Svih dvadeset godina svako bi jutro njegova žena kratko rekapitulirala. Radila je to profesionalno, kao što je i plela. Dvadeset godina ljubavi, djece, firme jedne, firme druge, uvezivanja staža, penzije, svega tako ludog i nezaboravnog kao nagrade za četrdeset godina braka. Očito je njegovoj ženi postalo dosadno kad su djeca odrasla i otišla. 

I proći će možda veći dio mog života dok ne shvatim da stvari moramo da pustimo, kao papirnati brod niz nestašan potok, da ide. Neka se i prevrne, samo neka ide. U mom životu, međutim, voda je drugačija. Nije nestašni potok, već mirno jezero, na kojem brodići od papira i stare slike prosto – plutaju

Ne odlazi ljubav nigdje. Kao što je bila sveprisutna u našim tijelima, tako je sveprisutna i izvan nas. Ugrađuje se u naše svjetove, u naše nove ili stare živote, i vječno živi u našim naramcima. Na našim rukama. I njoj se uvijek obraćamo kao majci. Grlimo je, a ne znamo da li je grlimo. Grlimo li nju, sebe, ili nekog konkretnog koga smo voljeli, a izgubili u ovom svijetu.

"Iako Stonesi Atlanticu nikada nisu donijeli ni približno toliko novca kao Led Zeppelin, Ahmet ih je smatrao “najpoželjnijim bendom na muzičkoj sceni”, krunskim draguljem koji će bez svake sumnje potvrditi da je Atlantic najbolja diskografska kuća na svijetu". Uz dozvolu Buybooka, objavljujemo odlomak iz biografije "Posljednji sultan: život i vrijeme Ahmeta Erteguna" Roberta Greenfielda, koja opisuje život najuticajnijeg izdavača u istoriji popularne muzike, vlasnika Atlantic Recordsa.

Da nije promjene, ne bismo znali šta je vrijeme, odnosno ne bismo ga vidjeli. Smrt bi došla naglo, u trzaju, kao što se pije gorki pelinkovac iz malene bočice. 

I skoro će ponoć. Iz mraka više ništa i niko ne izlazi. Povremeno ga poremeti pirotehnika, nebo kratko zasja, onda opet tišina. I znam da sam čekala, ali to što sam čekala nije bila naredna godina. Čekala sam da se moje srce ušuti skupa s tišinom...

Zamislila sam da svi ubijeni u ratovima, i mi koje ubija zagušljivi, lažni i tužni mir, nikad ne vidimo ko dolazi iz magle. Zabrinuta za prijatelja, pomislila sam kako je strašno kad život punu šaku duša baci u maglu – onu od raketa, granata, sveg oružja. Maglu koja smrdi kao i naša – u njoj je i smog i bog. I mogućnost raja i pakla, ali prije svega, mogućnost ništavila.

Strah je ono što nas nagoni da maštamo o miru i zadovoljstvu. Život bez straha, konkretnog ili neodređenog. Od straha rastemo, zato su nam stari govorili, da ako sanjamo da padamo u ambis, i strah nas je, i osjećamo kao da nas nešto vuče za noge – rastemo. 

Veliku je kuću punu soba koje niko ne upotrebljava, cijelu obišla, i našla samo sanduke sa tkaninama, posteljinama, haljinama, nakitom. Sve dok jednog dana, nakon što nije spavala cijelu noć, nije sačekala da svekrva siđe u kuhinju, gdje bi ranom zorom sama pila kafu, i odlučila ući u njenu spavaću sobu. 

Izabrane pjesme palestinskog pjesnika Mahmouda Darwisha iz zbirke "Stanje opsade" (Buybook, 2023)

Naučimo da su najbolji dani oni kad se osjećamo dobro, ili makar imamo iluziju dobrog. Kad jedemo dobro, jer tako treba. Kad se smijemo, kad god možemo, jer rijetko imamo priliku. Kad smo svjesni da volimo i da smo voljeni, koliko god malo ili puno te ljubavi bilo – to su naši rođendani. Dani kad slavimo svoj život.

Spavala je. I najednom, probudila ju je buka satova. To neprekidno kucanje stotina satova od kojih su svi pokazivali različito vrijeme. U potpunom mraku.