Čovjek od prirode tisućama godina otima prostor, a ja svojim očima svjedočim o njezinoj snazi i to usred grada. Čovjek se nužno bori s prirodom, svladava je i kroti i to je, takorekuć, ljudska priroda. Ta borba nije problem, ona je sastavni dio prirode, univerzuma. Problem čovjeka je potpuno odrođenje od prirode, zaboravljanje, zanemarivanje njezinih principa. Bahato je to od ljudske rase, krajnje arogantno.

Zapravo, malo toga znam. Točnije, za malo toga u svom životu imam racionalno objašnjenje. Tome svakako nikada i nisam bio naklonjen. Otuda, valjda, kod mene i ima toliko pitanja i dilema a odgovora niotkuda

Sva ljepota je tu. A mi svijet krojimo po sebi i nekim potpuno imaginarnim vrijednostima.

Čovjek se rodio u Banatu i ono za što sam se posebno zakačio jeste njegov lament nad činjenicom da je samo za vrijeme njegovog djetinjstva grad u kojemu se rodio nekoliko puta mijenjao ime. Te Bečkerek, te Veliki Bečkerek, te Petrovgrad a, na koncu, Zrenjanin. Kako god se zvao taj grad je i dalje ostajao njegov zavičaj, mjesto za koje su vezana njegova najranije sjećanja.

Život kao da postaje uspomena na budućnost.

Ponekad mi se plače ali kad vidim u malim stvarima koliko su moji prijatelji tužni onda se naljutim.

Mogao bih danima pisati o našim avanturama i njezinom karakteru. Ali danas samo osjećam žal za svakim danom kojeg nismo proveli zajedno, žalim zbog toga što sam znao otputovati i zanemariti je makar je uvijek ostajala okružena ljubavlju.

Na koncu, možemo zaključiti kako je barem jedno poluvrijeme finalne utakmice bilo dostojno rejtinga kojeg uživaju momčadi Španjolske i Engleske. Nogomet se ne vraća kući jer tamo i ne treba ići nakon ovoga što su Englezi igrali na europskom prvenstvu.

Španjolcima je svejedno što se moja ništavnost pita oko njihove igre. Prošli su u finale. Potpuno zasluženo. A ja u njima, iako ima još da se igra, vidim prvake Europe. 

Nakon Van Galovih laboratorijskih opita kojima je kočio talent i urođeni Nizozemski nogometni instinkt, Koeman je uradio jedinu ispravnu stvar. Vratio je Nizozemsku na tvorničke postavke. Sjetio se svojih učitelja, Michelsa i Crujiffa

Martineza i njegovu momčad vjerojatno je ponajviše koštalo upravo robovanje Cristianu Ronaldu koji se trudio, rekao bih, čak i previše, htio je na silu postići pogodak ali godine ga stižu i sada u toj želji, kod njega bismo mogli govoriti i o žudnji, naprosto izgara.

Kad znaš da si slabiji učini sve da onemogućiš protivnika da igra svoju igru.

Svaka čast Matjažu Keku na poslu koji radi. Nekad smo se rugali Slovenskom nogometu a sada se čini da bismo štošta mogli naučiti od njih.

Umro je jedini čovjek s kojim sam mogao pričati o bendovima poput Tuxedomoona, Televisiona, Pere Ubua. Imali smo i nas dvojica uspona i padova u životu ali on me naučio kako se govori u mikrofon, uputio me u glazbu koja mi je obilježila život. I neka mu je laka mostarska zemlja. Njemu, Huseinu Oručeviću. 

Odigrali smo poštenu utakmicu protiv jedne od najboljih momčadi svijeta. I to je ono dobro, zar ne? Sasvim dovoljno da budemo zadovoljni ne samo debijem stručnog stožera, već i mnogih novih igrača.

Ono što me pak plaši jeste jedna stara mostarska koja kaže – čim ti u Mostaru počnu govoriti kako si njihova legenda možda je vrijeme da seliš! A, opet, prošli su oni mnogo važnih utakmica i naše klasično BH šibicarenje i sklonost da se ljude uguši makar pretjeranom ljubavlju ih ne bi trebalo kolebati.

Sve više se čini kao da nas zazidavaju u neku kulu da hodamo ulicama do kojih se sunce teško probija a vjetar se mora snalaziti kako zna i umije ne bi li pročistio zrak.

Kada stasaju u punu zrelost svi ti ožiljci po njihovoj kori, urezana slova ili pokušaj da im se oguli koža bit će trag njihovog života. Sve su to uspomene. Sve je baš kao kod ljudi ili je kod ljudi sve baš kao kod drveća.

Na koncu, mogu pričati koliko god hoćete priča ali ona najbitnija se može svesti na to koliko je slova u imenu osobe koja je trenutačno pored vas.