Poema objavljena u knjizi Stvari koje mi možda nađete skrivene u uhu: Pjesme iz Gaze (Buybook, Sarajevo, 2024). S engleskog prevela Ulvija Tanović, uredila Lamija Milišić.

Želim nam svima da se vratimo u svoje domove, namještene kako smo znali i umjeli, i shvatimo da je to jedini prostor u kojem smo zaista slobodni. 

Objavljujemo odlomak iz nove knjige Nenada Veličkovića KARAKAZANDŽILUK, Srpski nacionalizam u akademskoj književnoj kritici o djelima pisaca iz Bosne i Hercegovine, koju je objavila Izdavačka kuća Dram radosti iz Travnika.

Toliko stvari skupljamo, pričala mi je kasnije. Toliko stvari čuvamo, da nas podsjeća. Govorila je o podsjećanju kao o dodiru. Kao da će ju dodirivati svi ljudi koje su te stvari dodirivali, odjeća koju su oblačili.

PUNK je do mene stigao kao "kusur" u jednoj od redovnih razmjena stripova sa drugovima iz zgrade. Ne znam kako je knjiga došla kod njih, vjerujem slučajno, jer još uvijek nismo došli u godine kada nas je muzika zanimala. Interesovanje nam se kretalo u rasponu od polufudbala preko štiglića do Zagora. Trebalo je da prođe još nekoliko godina prije nego što sam je uzeo s police i konačno počeo da čitam.

U kući, Nada je nervozno hodala po predsoblju i mislila kako mora da je mrtav, jer ovo joj nakon svega nije mogao uraditi. Nije. Najbolje je da je mrtav, mislila je. Rodbini stisnutoj u zadimljenoj dnevnoj sobi nije izlazila na oči.

I tako, dok nam je jedina dužnost strahovati, a jedino pravo - drhtati, sve oko nas lagano se pretvara u pustinju. Opsjenari koje godinama biramo ubijediće nas da ne vjerujemo svojim očima, da se u stvari radi o višku životnog prostora, da nam je tek sada ugodno i komotno.

Pred Novu godinu, pao je divni, suhi, krupni snijeg i cijelo je naselje vrištalo radosno i bijelo. Sva su djeca bila vani, cijeli je život bio vani. Vedad je gledao kroz prozor i srce mu je odjedanput jako počelo lupati.

Sviđalo se to nekome ili ne otišao je čovjek koji je sam po sebi bio epoha i personifikacija jednog podneblja i vremena.

Jučer je preminuo veliki bosanskohercegovački pjesnik Abdulah Sidran. Opraštamo se od njega čitajući pjesme... "I sve da mi bude – i lijepo i milo. Kako nikad nije bilo."

Na kraju koncerta, glas s matrice je odjavio: "Elvis has left the building", a Elvis se poklonio i otišao sa platoa. Dok smo apludirali, krio se iza frižidera za sladoled, brisao lice peškirom i popravljao frizuru velikom četkom za kosu. Čekali smo, nije bilo bisa. Vidio sam kako je s ruksakom na leđima, u šorcu i majici, prerušen u nekog sličnog nama, Kralj napustio rivu i otišao u mrak, među čemprese.

Svih dvadeset godina svako bi jutro njegova žena kratko rekapitulirala. Radila je to profesionalno, kao što je i plela. Dvadeset godina ljubavi, djece, firme jedne, firme druge, uvezivanja staža, penzije, svega tako ludog i nezaboravnog kao nagrade za četrdeset godina braka. Očito je njegovoj ženi postalo dosadno kad su djeca odrasla i otišla. 

Po kalendaru, zima ide svom kraju, bliži se početak proljeća. Vegetacija pak kao da je požurila, prevarena toplom zimom i ono što vidimo proljetni je dekor. Nešto završava a još nije završeno, nešto tek treba početi a već je krenulo. 

Sjećam se, nacionalisti su mi, godinama poslije, kada sam prvi put uočio da su odnekud izgmizali, bili urnebesno smiješni. Bio mi je smiješan način na koji govore, kako se oblače, bilo mi je bizarno njihovo pozivanje na religiju, tradiciju, mitove, kvazihistorijske zablude... Nisam ih shvatao ozbiljno, sve njihove laži bile su prozirne, svi navodni argumenti očigledno krivotvoreni. Bilo ih je lako ismijavati...

I proći će možda veći dio mog života dok ne shvatim da stvari moramo da pustimo, kao papirnati brod niz nestašan potok, da ide. Neka se i prevrne, samo neka ide. U mom životu, međutim, voda je drugačija. Nije nestašni potok, već mirno jezero, na kojem brodići od papira i stare slike prosto – plutaju

Kako je moguće da je kolijevka civilizacije, mjesto gdje su zametnuti svi obrisi onoga što danas nazivamo zapadnom civilizacijom postalo mjesto konzervativnih političkih i svakih drugih strujanja, zašto se toliko opire promjenama i generalno se najsporije razvija?

Mislim da imamo manjak strastvenih čitalaca i višak dosadnih pisaca. Taj nesrazmjer je toliki da bi svaki pisac trebao da se stara o bar jednom čitaocu, da mu obezbjedi ugodan i dugovječan život, kako bi ga neko mogao čitati.

Ne valja se uplitati u opisivanje mentaliteta jer ne postoje na svijetu dva potpuno ista čovjeka, a kamoli cijeli narodi, ali tako nekako to ide. Ovo ipak nije priča o ljudima. Ne znam je li priča o još jednoj mojoj tlapnji, pokušaju da od svojih uspomena stvorim nešto sustavno i shvatim samog sebe, ali znam da je ovo priča o kamenu juga, nečemu naizgled surovom ali potencijalno lijepom, višestruko korisnom i dugovječnom, nečemu što bi ljude moglo sjetiti kako su mali, ne samo pod zvijezdama, nego i na ovom planetu.

Ne odlazi ljubav nigdje. Kao što je bila sveprisutna u našim tijelima, tako je sveprisutna i izvan nas. Ugrađuje se u naše svjetove, u naše nove ili stare živote, i vječno živi u našim naramcima. Na našim rukama. I njoj se uvijek obraćamo kao majci. Grlimo je, a ne znamo da li je grlimo. Grlimo li nju, sebe, ili nekog konkretnog koga smo voljeli, a izgubili u ovom svijetu.