Iz knjige Sloboda ostanka: Dolazak lastavica

Znate li kakav je osjećaj kada se lastavice vrate? Ne poznajem nikoga tko živi u blizini sjenika ili štale kome taj trenutak ne bi bio važan. Taj dan je blagdan, skoro kao Božić ili Prvi maj. I najkonvencionalniji uzgajač, u čijim stajama tisuće i tisuće peradi vegetirajući čeka klanje, otvara prozore kako bi lastavice mogle nesmetano ulaziti i izlaziti. Vrtlari u susjednom selu napravili su glinene posude kako se gnijezdo pod limenim krovom ne bi previše ugrijalo. Čak i lezbijke proklinju svoje mačke. I usred banalne svakodnevice započinjućeg antropocena, lastavice ostaju svete.

Ali taj datum nije unaprijed zabilježen ni u jednom kalendaru, niti pripremamo proslavu. Zapravo ne radimo ništa osim što jedni drugima o tome pričamo. „Kod nas su već stigle lastavice – a kod vas?“ Dio čarolije sastoji se u tome da lastavice nikad sasvim ne stignu kod nas. Za razliku od drugih ptica pjevica, gotovo se nikad ne spuštaju na zemlju. Samo za gradnju gnijezda skupljaju male loptice blata s tla; ponesu malo zemlje kod sebe, u visine, kako bi tamo na njoj živjele. Pijenje, lov, parenje obavljaju u letu. Ostaju u svom elementu. A naš svijet se malo proširi kada njihova prividno bestežinska tijela iznenada opet ispisuju likujuće petlje iznad naših krovova. Lastavice nisu naše, a ipak dolaze k nama.

U vrijeme prvog pandemijskog vala zapravo sam trebala otputovati u SAD kako bih održala nekoliko predavanja. Tim sam se pozivima izvorno radovala. Ali kada je postalo jasno da neću moći putovati, bila sam na neki čudan način ravnodušna. Čak i više od toga: osjećala sam olakšanje. Odjednom mi se to učinilo sretnim slučajem, kao da je u zadnji čas spriječen grijeh. Što sam si uopće bila umišljala, sjesti u ovo vrijeme u avion i pumpati CO2 u atmosferu? S rukopisom predavanja o autoritarizmu na koljenima, ali zarobljena u svojim samorazumljivostima? Ipak,  osjećaj slobode toga dana nije bio posljedica rasterećene savjesti. Na kraju krajeva, nije da sam ja odlučila učiniti nešto ispravno. Bilo je to začudno uživanje u otvorenosti – dan bez termina, bez rokova – a još k tome i poklon posebne vrste milosti. Točno tog dana vratile su se lastavice. A ja sam bila tu.

Sloboda kretanja

Pokusno, nazvala sam to onda „slobodom ostanka“. Slobodom da ostaneš tu gdje jesi. To je naravno paradoksalno. Kakvog smisla ima govoriti o slobodi u slučaju spriječenog leta? Pogotovo jer sam taj poziv mogla odbiti na samom početku. A sada, kada je put već bio planiran, spriječen je neovisno o mojoj volji. Prinuđenost na ostanak ne može biti oblik slobode. Ali zanemarujući i moju konkretnu situaciju, ostanak se odupire asocijacijom sa slobodom.

Jer „sloboda“ je u zapadnoj tradiciji neraskidivo povezana sa slobodom kretanja. Primjerice, Thomas Hobbes, koji je sredinom 17. stoljeća u Levijatanu utemeljio modernu političku filozofiju, izjavljuje: „Sloboda ili nezavisnost znači (u pravom smislu) odsustvo otpora (pod otporom mislim na izvanjske prepreke kretanju).“[1] Dobro stoljeće poslije, britanski pravni teoretičar William Blackstone je tvrdio da se individualna sloboda sastoji u „lokomociji“[2], dakle u sposobnosti kretanja. Mehanička predodžba o slobodi kao neometanom kretanju može se činiti pomalo simplicistička, ali ona je u temelju i kompleksnijih koncepcija. Kada se sloboda izvodi iz autonomne volje, ona se sastoji od prostora mogućnosti odlučivanja u kojemu se volja kreće. Liberalna sloboda uvijek ovisi o prostornom imaginarnom, predstavlja pravu geometrijsku figuru. Pravno omeđene sfere unutar kojih nas ništa ne bi trebalo ograničavati osim istih takvih prava drugih, osiguravaju joj potreban prostor. Još i prije nego što je sloboda revolucionarno i svečano uzdignuta u ljudsko pravo, mogla se iskusiti kao promjene mjesta: slobodan je onaj tko iz Egipta kreće u Obećanu zemlju. Slobodan je onaj grad u kojemu je ukinuta feudalna tlaka. Slobodan je američki Sjever, gdje je ropstvo zabranjeno. Nakon što je uvedeno tobože jednako pravo na slobodu, njegova vrijednost je bila vezana za pravo na kretanje, dakle na pravo da napustite svoj zavičaj ili domovinu bez obaveze plaćanja kompenzacije.

Naposljetku, pitanje prava na putovanje bila je točka koja je najavila kraj nedemokratskog državnog socijalizma. I ako biste me pitali za najveću nepravdu današnjice, vjerojatno bih odgovorila da se sastoji u načinu na koji su tijekom zadnjih dvjestotinjak godina učvršćene granice nacionalnih država zacementirale globalnu nejednakost, po cijenu desetaka tisuća ljudskih života. Osjećaj prostranstva koji nas obuzme pri promatranju ptica selica za ljudska bića tek treba realizirati. Moja njemačka putovnica mi dozvoljava da bez vize posjetim 191 zemlju svijeta, državljanki Zimbabvea, gdje mnoge lastavice provode drugu polovicu godine, ni trećina tog broja zemalja ne otvara vrata, pogotovo ne one sjevernije.

S obzirom na to koliko se sloboda i sloboda kretanja preklapaju, ne čudi da su mnogi pandemijom uvjetovana ograničenja putovanja doživjeli kao drastičan gubitak slobode – i to ne samo u slučajevima gdje su ljude osudila na zarobljenost u skučenim i nasilnim kućanstvima. Sloboda je sloboda kretanja. Iz te perspektive, ostanak bi predstavljao točku gdje je sloboda svedena na ništicu.

Razbijena sloboda

Možda bih pojam slobode ostanka ubrzo otpisala kao puku idiosinkraziju, kao nešto rođeno za pisaćim stolom i u vrtu iz puke nevoljkosti za putovanjem, kada ne bi rezonirao s fundamentalnim političkim zahtjevima današnjice. Ljudi se protiv planova za otvorene kopove ugljena mobiliziraju sloganima poput „Sva sela moraju ostati“, a za šume sloganima poput „Danni ostaje“, „Moni ostaje“ ili „Fechi ostaje“[3]. „Svi ostajemo“ borbeni je poklič protiv gentrifikacije i istiskivanja stanovnika iz gradova. Nasuprot svakoj deportaciji stoji zahtjev za sigurnim ostankom. I pokret oslobođenja seksualnih i rodnih manjina naglašava ustrajavanje: „We're here. We're queer. Get used to it.“ („Tu smo. Queer smo. Naviknite se na to.“) A kada udruga za zaštitu prirode NABU dodjeljuje plakete seljačkim gospodarstvima koja su posebno susretljiva prema lastavicama[4], i tu se radi prije svega o tome da gnijezda, kojima se u slobodnim vezama živući parovi ptica vjerno vraćaju, mogu ostati.

Ali činjenica da ljudi traže da smiju ostati, taj zahtjev još ne čini oblikom slobode. Ne radi li se ovdje zapravo o sigurnosti? Ili, u krajnjem slučaju, o „životu“? Ili jednostavno o zaštiti prirode, o zaštiti manjina? Povrh svega, upravo ta vrsta zaštite danas se optužuje da želi ukinuti slobodu.

I doista: posljednjih godina ne postoji učinkovitiji manevar za rušenje progresivnih zahtjeva od pozivanja na slobodu. Centralna vrijednost šezdesetosmaške generacije danas je pogonsko gorivo u kampanjama Meloni, Bolsonara i Trumpa. Ne vidim to kao puko prisvajanje. Prije se radi o tome da postaje vidljiv rascjep koji se od početka provlači kroz liberalni pojam slobode: s jedne strane, moderna sloboda nam obećava da u principu svi možemo biti vlasnici i smijemo gospodariti nad određenim odsjecima svijeta bez ograničenja. S druge strane nas ta sloboda obavezuje na to da ne ometamo zahtjeve drugih. Moramo priznati ograničenja kako bismo uzajamno sačuvali slobodu svih. Neumjerenost s mjerom. A te dvije strane se sada na očigled svih razilaze. U gotovo svakoj usijanoj društvenoj raspravi – bilo da se radi o zaštiti od infekcije, o diskriminaciji, o migraciji, o održivosti – ponavlja se isti igrokaz: svaka strana maše drugom polovicom razbijene slobode. Jedna strana inzistira na pravu na vlasništvo, druga na ograničenjima iz obzira prema drugima. To je kao da jedni na druge nasrćemo krhotinama.

Borbe protiv deportacija i za pravo na ostanak mogli bismo opisati kao avangardu samoopoziva. Zahtjev da netko ili nešto ostane, traži uspostavu novih ograničenja ovdje i sada, ograničenja koja će prepriječiti put liberalnim zagovornicima vlasništva. Malo što to uprizoruje tako zorno kao aktivisti i aktivistice koji se golim rukama lijepe za asfalt. Na određeni način, oni sami postaju prepreka. Nasuprot njih stoje ljudi koji odmahuju glavom, ljudi čija svakodnevica je već sada toliko krcata preprekama da ne znaju kako izdržati još jednu komplikaciju. A neki od njih su opsjednuti svojim pravom na mobilnost, iskaču stisnutih šaka iz automobila i koriste se jezičnim arsenalom koji aktivno uništavanje kukaca priželjkuje i ljudima. Upravo pretjerani, šuplji zahtjev za slobodnim raspolaganjem, koji nazivam fantomskim posjedom, nevjerojatnom se brzinom može pretvoriti u nasilje.

 Ali, je li to doista sve? Jesu li dodatne prepreke cijela svrha prosvjeda? Ne predstavljaju li zapravo krivo prevođenje dalekosežnih briga u uobičajene slike? Što ako se primarno uopće ne radi o novom određenju granica, nego o drugačijoj predodžbi o tome kako se odnosimo jedni prema drugima? Poziciju onih koji uporno blokiraju uzletne piste ili skvotiraju na terenu gdje su planirani novi kopovi možemo kategorizirati i potpuno drugačije. Ne kao krajnju točku u već poznatom polju, nego kao prvu naznaku uspostave novog. Međutim, to novo tada uopće više ne bi predstavljalo polje, nego novo vrijeme. Jer ostanak napušta prostorni imaginarij liberalne slobode i odnosi se na mogućnosti budućnosti. Na prostornoj osi, u ostanku možda ne nalazimo nikakve slobode. Ali na vremenskoj osi ih nalazimo sve.

Moći ostati i živjeti slobodno. Već i pandemijski uvjetovana ograničenja se zapravo daju bolje opravdati ako ih odvojimo od trenutačne slobode kretanja. Radilo se o slobodi da se u nekom trenutku opet možemo bezbrižno kretati među ljudima. Ostati sada kod kuće kako bismo kasnije mogli putovati: da bismo to uopće mogli koncipirati, moramo misliti temporalnije. Sada uopće više ne letjeti kako bismo kasnije mogli disati. Ali je li to uopće moguće? Možemo li temporalizirati svoje poimanje slobode?

Buduća sloboda

U zapaženoj presudi od 24. ožujka 2021. njemački Savezni ustavni sud je odlučio da je protupravno mjere za zaštitu klime vremenski jako nejednako rasporediti. Ako danas ne poduzmemo ništa, današnji mladi će u budućnosti biti prisiljeni na puno drastičnija ograničenja. To bi značilo da svoju slobodu trenutno koristimo na njihov račun. Sam sud tu vremensku perspektivu opisuje kao „intertemporalno osiguranje slobode“, i time omogućuje neobičnu, čak i revolucionarnu argumentaciju. Obrazloženje presude napušta za sadašnjost vezanu sliku u kojoj zahtjeve za slobodom mogu iznositi samo oni koji su doista tu. To je moguće samo zato što je savezna vlada potpisala Pariški sporazum i time se obvezala na doprinos na ograničavanje zatopljenja na 1,5 Celzijev stupanj. Time se sprečava da zahtjevi koji će se pojaviti u budućnosti postanu beskonačni i nepregledni. U sadašnjem trenutku postaje jasno koliko emisija se uopće još smije ispuštati. Ako se taj budžet odmah potroši, logika kaže da ništa neće ostati za kasnije. I zakašnjela izrada alternativa ima posljedice po budućnost. Više mobilnosti sada znači manje mobilnosti kasnije.

Bez namjere da se presudu umanji, ipak je bitno ne upisivati previše u nju. Pojam slobode s kojim operira i dalje je onaj navigacijskog prostora i prepreka. Sloboda o čijoj pravednoj raspodjeli se tu presuđuje svodi se upravo na posjedovanje goriva. Zaštita klime tretira se kao nešto apsolutno neophodno, ali nastupa kao prepreka slobodi. Ono što ovdje ne ulazi u perspektivu je ideja da bi se sloboda mogla sastojati i u živom svijetu biološke raznolikosti ili u kolektivnoj moći pronalaženja novih oblika življenja.

Postoje dobri razlozi zašto Ustavni sud nije nadležan za potpunu reviziju ustavnopravnog shvaćanja slobode, a činjenica je da je sa samim uvođenjem intertemporalnosti već učinio odvažan iskorak. Istinska temporalizacija slobode obuhvaćala bi međutim puno više od spašavanja današnje slobode putovanja za budućnost. Mogla bi primjerice značiti da slobodu mjerimo raspoloživim, življenim vremenom. Ne: koliko prostora smijem zauzimati? Nego: koliko vremena mi stoji na raspolaganju? Sada, kasnije, dugoročno? Od slobode koja nadilazi vrijeme tako bismo dospjeli do slobode kao vremenske kategorije. Pojam slobode ostanka u stanju je objediniti te facete. Jesmo li spremni tu slobodu priuštiti i budućim generacijama?

Zamišljati samu slobodu kao vrijeme nije reorijentacija koju ćemo lako izvesti. Ne radi se o pukoj misaonoj operaciji, ona se tiče svih naših impulsa i interesa. Kretati se slobodno gdje želimo – taj osjećaj nam je poznat. Ali što osjećamo kada imamo slobodu ostanka? Nešto poput dubokog uzdaha olakšanja. Sloboda ostanka jamči nam nenadan, intenzivan osjećaj neugrožene živosti. Taj osjećaj proizlazi iz prethodne potvrde da mjesto na kojemu se nalazimo stvarno nije zatvor. Za razliku od slobode kretanja, početna točka slobode ostanka tako ujedno predstavlja zadnju točku neslobode. Jer puka sloboda kretanja ima tu kvaku da neslobodu zapravo ostavlja netaknutom. Samo se mi sami nalazimo negdje drugdje. U krajnjem slučaju, i dalje postojeće loše stanje čak trebamo kao kontrast kako bismo se uvijek iznova uvjerili u vlastito oslobođenje. To degradira i stečenu slobodu – reducira mjesto gdje su stvari ipak drugačije na puku komparativnu veličinu. Pa si možemo reći: barem je bolje nego prije. Ili čak samo: barem nije isto kao prije. Tako se komotno dâ zatomiti pitanje je li to doista sve čemu treba težiti. Jesmo li uopće dospjeli na pravo mjesto.

Sloboda ostanka ne ovisi o takvoj komparaciji. Spoznaja da nismo u zatvoru vrijedila bi i da zatvori nigdje drugdje ne postoje. Ne radi se o usporedbi – „u zatvoru bi bilo gore nego kod kuće“ – nego o iskustvu. Mogu ostati ovdje, i ostati slobodan. A to iskustvo je puno ugroženije, na puno realniji način sve rjeđe od političkim odlukama reglementirane slobode putovanja.

Imati mjesto gdje ćemo moći ostati slobodni velika je sreća. Nešto što primamo kako bismo u tome uživali, ne nešto što proizlazi iz naših vlastitih sposobnosti. Već spomenute borbe za pravo na ostanak posvećene su upravo zadatku da taj fundament poopće. Cilj je osigurati budućnost u kojoj bi sloboda za sve mogla postati održiva. U radničkim borbama i pobunama protiv podjarmljivanja radi se o slobodi raspolaganja vremenom; zaštita okoliša i zdravstvo životu žele osigurati buduće vrijeme. Unatoč tome, pojam slobode ostanka ne podrazumijeva kategoričko prejudiciranje. Njime možete argumentirati i za to da djeca trebaju ostati u školi, da se neka tradicija treba sačuvati ili da neki površinski kop treba ostati aktivan, ako bi se u tim stvarima dalo dokazati vremenski postojanu slobodu.

Nestajući svijet

Naš uobičajeni pojam slobode nije prikladan za antropocen. Reagira osjetljivo ako se zagrebe slobodu na mobilnost u limenim kutijama koje izgaraju benzin. Ali potpuno je ravnodušan na pitanje hoće li i u budućnosti biti ptica. Gdje cijeli krajolici postaju nenastanjivi zbog rata ili prirodnih katastrofa, pravo na kretanje postaje pomoćno sredstvo u nevolji – više prinuđenost na migraciju nego sloboda. Ni let lastavica ne bismo trebali preko mjere stilizirati u oblik slobode: ptice se sele jer u hladnim, vlažnim godišnjim dobima na sjeveru nema dovoljno hrane. Kao što sloboda ostanka pretpostavlja pravo na odlazak, i sloboda kretanja predstavlja slobodu samo tamo gdje je moguć i ostanak. A potonje – mogućnost ostanka – dolazi s puno više pretpostavki. Zahtijeva očuvanje nastanjivog svijeta.

Nekoliko sam godina strepila s kalifornijskim kolegicama i kolegama koji su živjeli u područjima gdje su neobuzdani šumski požari rigali toliko pepela u atmosferu da su dramatičnije obojali zalaske sunca. Onda je u ljeto 2022. gorio i Brandenburg. Još za vrijeme mog života, ako mi bude dano da doživim svoj puni životni vijek, veliki će dijelovi nastanjene površine Zemlje postati nenastanjivi. Većina ljudi je sada svjesna važnosti klimatskog pitanja. Kao što smo vidjeli, njime se sada bave i najviše sudske instance. Ali baš kao i nikad realiziran Pariški sporazum, koji, pored toga, ionako u obzir uzima samo emisije, ta osviještenost ostaje bez učinaka. Količina emitiranog CO2 iz godine u godinu i dalje raste do novih rekorda. I dalje se krećemo prema svijetu s najmanje četiri stupnja iznad predindustrijskih temperatura. Tropske prašume, glečeri i koraljni grebeni će nestati, a postotak plodnog tla bit će drastično smanjen. I u relativno pošteđenim područjima svijeta ekstremne vremenske neprilike i poplave postat će dio svakodnevice, zahvatiti odlagališta atomskog i toksičnog otpada, razarati infrastrukturu i učiniti oskudnijim temeljna dobra poput čiste vode. Tko bi u tim uvjetima uopće još mogao odahnuti?

Ali nešto u tim prizivanjima zloslutnih scenarija mi se čini neiskrenim. Kao da očajnički tražimo alat koji će onda ipak prekoračiti prag podnošljive boli. Mene više zanimaju alati koji će razagnati otupjelost. Apokalipsa je već odavno tu. Sa strepnjom gledam u nebo puno vrelog ljetnog zraka. Toliko je prazno da sada ponekad namjerno dopustim komarcu da me ubode. Lastavicama ipak treba hrane. Još i u najvećem strahu od buduće katastrofe nalazimo rasterećenje u sadašnjosti. Kao da ovo sada i ovdje predstavlja neoštećen život. Sve čega se bojim negdje se već događa nekom drugom. Najčešće od toga čak i profitiramo. A čak i stvarno novi učinci zagrijavanja Zemlje ne dolaze iz budućnosti, nego su posljedica onoga što smo činili u prošlosti.

Ionako ne vjerujem da ikoga treba uvjeriti u skori kolaps. Upravo suprotno, osjećaj svijeta koji se urušava je sveprisutan. U ovom fenomenalno bogatom svijetu, unatoč svoj tehnologiji i kompetencijama, nigdje više ne postoje rezerve. Nekoliko desetljeća privatizacije, povećanja efikasnosti i financijalizacije, i odjednom je sve iscrpljeno. Periodi praznog hoda, koji bi bili potrebni da bismo imali vremena u slučaju nužde spriječiti najgore, više ne postoje. Energija koju ljudi mobiliziraju u izvanrednim situacijama već je kao fiksna veličina uplanirana u normalnost neoliberalnog pogona. Upravo zato što to svi osjećaju, reakcije se do te mjere razilaze. Jer s gledišta gubitka budućnosti fantomski posjed i grabežljiva, rabijatna samoafirmacija itekako počivaju na osebujnom tipu racionalnosti. Tko više neće moći participirati u budućem bogatstvu, namiriti se želi barem u općem paklu sadašnjice. To malo uništavanja si ne dam oduzeti!

Nećemo moći jednostavno ostati u holocenu, toj ugodnoj epohi koja je prije dvanaest tisuća godina zamijenila zadnje ledeno doba i dozvolila bogat raspon uzajamno usklađenih ekosistema između dva bijela pola. Ali baš zato sada sve ovisi o tome koliko od toga ćemo moći prenijeti u antropocen, kako bismo i u njemu opstali.

[1] Thomas Hobbes: Levijatan, prev. Borislav Mikulić, Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 2024., str. 146.

[2] William Blackstone: Commentaries on the Laws of England, Book I, Oxford: Clarendon Press, 1768., str. 134.

[3] Nadimci za šume koje su bile ugrožene planovima za različite infrastrukturne ili graditeljske projekte: Dannenröder Forst („Danni“) i Fechenheimer Wald („Fechi“). „Moni“ je kratica za riječ „monokultura“, i referira se na stav aktivista, angažiranih oko opstanaka borove šume Seehausener Wald, da je „i monokultura bolja od automobilske kulture!“ (nap. prev.).

[4] NABU je kratica za Naturschutzbund Deutschland, osnovana 1899., jedna je od najstarijih i najvećih udruga za zaštitu prirode u Njemačkoj (nap. prev.).

Knjigu možete naručiti na ovom linku

(zurnal.info)