Palestinski izvori saopštili su da je za sedam dana u Gazi ubijeno 1000 djece, a onda je UNICEF objavio da je tokom jedne sedmice ubijeno 700 djece, a 2450 ranjeno. Taj broj je do objavljivanja ovog teksta sigurno još veći, jer izraelsko granatiranje i dalje traje.

Iz vlastite fotelje, u zdravlju i veselju, moguće je učestvovati u komadanju nečijeg tijela ili doma. Ko to može platit?

Nema na svijetu ničeg usamljenijeg od mora. Ono je kuća koja trpi naše posjete i pati zbog naših napuštanja. Često potopi barku koju smo kupili kad smo pomislili da bismo trebali opet sanjati.

Zlo je vitalno i uvijek spremno da se prilagodi novom okruženju. Uvuče se na sportske događaje, filmove, popularnu muziku, iskače na tik toku i instagramu, gdje god vidi pogodan prostor. Kao što svjedočimo, na našim prostorima pokazalo je veliku kreativnost i zbog toga ne treba da brine za svoju budućnost. 

Ništa na ovom svijetu nije kao smijeh. Ne kao smijeh do suza, već kao beskrajni smijeh, onaj bezgraničan kao mali svemir, u kojem se ne smiješ sebi, već svijetu koji te je nasmijao svojim veselim postojanjem. 

Žurnal eksluzivno objavljuje ulomak iz novog romana Marka Tomaša: "Knjiga za Maju". To je priča o jednom putovanju života, cjeloživotnoj krivnji i strahu od neuspjeha - uskoro u izdanju V.B.Z. Zagreb i BOOKA Beograd.

Danas, moja prijateljica štiti sebe od slojeva zaštite. Nema debele jakne prije novembra. Najlon čarape nikad nije obukla u životu. Noga treba biti gola, ako je vrijeme za suknju. U njenom ormaru ne postoji potkošulja, i ne spava u pidžami. Jede sladoled za doručak i pije gazirana pića iz frižidera, iz zamagljene boce. 

Pričao je prvo sam, o tome šta pticama najviše prija, kako ih buka najviše plaši, i kako ptičije srce, kao i ljudsko,  može da pukne. I to je osvojilo Ankicu. Čovjek koji se brine o ptičijim srcima. Nikad nije srela nikoga takvog.

U Čitaonici Žurnal čitajte pjesme Bobe Đuderije iz zbirke "Jugo na Čiovu" (Naklada Fragment)...

I zvuči moj komšiluk na vjetru, zvuči kao olujna simfonija svega što čovjek ikad  može osjećati, a prešutjeti, simfonija koja ništa ne krije i koja zatresa ulice u svom iskrenom trijumfu. Sve glasno diše na jakom majskom suncu, sve se ljulja u jugozapadnom vjetru.

Umjetnički život podrazumijeva slobodu, posvećenost i istraživanje sebe. Estradni život je suprotnost i u najvećoj mjeri predstavlja ugađanje drugima, koji nikada nisu zadovoljni.   Estrada je težak posao.

Napustio nas je profesor Dževad Karahasan. U znak sjećanja na velikog pisca, Žurnal je pripremio odlomke iz nekoliko intervjua koje je davao tokom karijere.

Moja je prijateljica napunila pedeset godina života, vratila se s posla mokra k'o čep, iako je znala da će padati kiša, okupala se, obukla pidžamu koja uopće ne pristaje nekom u srednjim godinama, cijelu prekrivenu ružičastim oblacima na kojima spavaju mačići, uzela kutiju punu albuma s vrha police, i legla na kauč. 

Stvorit će to kolektivni ožiljak i u skoroj budućnosti uvelike odrediti naše živote, svijet oko sebe od tada gledamo drugačije, s još više tuge, zazora i straha koji će uslijediti nakon što nas popusti bijes jer smo svi pohrlili tražiti krivca. Ja sam ga našao u ekonomskom sustavu. Isprva.

Uz prvi maj podsjećamo na "lice sa hiljadarke" - čeličanca Arifa Heralića...

I idem ja tako, u nekoj godini, u dvadeset trećoj, u trideset trećoj, u četrdeset trećoj, s vrećom punom dubokih ožiljaka, rupa na koljenima i dalekog, svijetloplavog, plašljivoga neba.

Malo znam o moru, da bih ga sebi približio pripisujem mu osobine koje mi prijaju. U žudnji, pamtim ga ljepšim nego što ono može biti. Moje more zavodljivije je od stvarnog.

Proljeće je i vrišti pukotina između svjetova, shvatam da nisam ništa jela, da osim dima „ne daj boga“ u moje ždrijelo ništa nije ušlo, ustajem i potresa se soba oko mene, plešu stvari kao behar na vjetru, u sumraku. I strašan vam je to film. 

Branimir Štulić danas obilježava 70. rođendan. Tim povodom objavljujemo izbor iz njegovih intervjua koji smo pripremili 2009. godine.