PISMENA ZADAĆA (Audio):Neraspoloženo nebo

Marko Tomaš

PISMENA ZADAĆA (Audio): Neraspoloženo nebo

U izvjesnim godinama odjednom posvuda vidiš posijane uspomene, sjetiš se svih propuštenih šansi, svega što nisi uradio i onda se posklizneš u vlastitim mislima i pomisliš kako još uvijek ima vremena. Zatekneš se, tada, u apsurdnoj situaciji i opet nadiru pitanja poput – možda postoje valjani razlozi zašto sve to nisi radio?

Neraspoloženo nebo
foto: Alexandra Stojkov

Sve se dogodilo kao u priči. Ispratili smo Čovjeka i u tom trenutku krenula je padati sitna kiša, kao da nebo pokušava uzdržati suze. Tada sve djeluje kao da tuga prekriva grad. Neka se melankolija uvuče u zrak, doslovno je možeš udahnuti. I to u gradu koji je sav od inata i inadžija. Zapitam se tada kako se tuga transformira u bijes, nije li to ista vrsta osjećaja nemoći da išta iznesemo u svojim rukama i pronađemo unutarnji mir? Možemo  li pronaći unutarnji mir ukoliko oko nas vlada neprestana strka na koju smo nekako natjerani? 

POSIJANE USPOMENE

U izvjesnim godinama odjednom posvuda vidiš posijane uspomene, sjetiš se svih propuštenih šansi, svega što nisi uradio i onda se posklizneš u vlastitim mislima i pomisliš kako još uvijek ima vremena. Zatekneš se, tada, u apsurdnoj situaciji i opet nadiru pitanja poput – možda postoje valjani razlozi zašto sve to nisi radio? Onda te opet preplavi osjećaj nemoći i tuga koju vučeš sa sobom postaje gnjev, inat. A ako nisi odgojen biti destruktivna osoba okrećeš taj bijes prema sebi, unutra i postaješ autodestruktivan. Malo što možemo s tom silnom prtljagom uspomena. 

Nedavno sam shvatio kako neke knjige možemo razumjeti tek kad dođemo u godine u kojima ih je pisac stvarao. Tako sam tek ponovnim čitanjem knjige „Derviš i smrt“ shvatio rečenice i nemoć koju je osjećao junak, Ahmed Nurudin, a vjerojatno i pisac „Derviša i smrti“, Meša Selimović. 

„… Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom i stečenom sigurnošću u nemoći što dolazi. A ja tek činim ono što je trebalo učiniti davno, u bujnom cvjetanju tijela, kad su svi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna, ili deset manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji pa ni sebe…“

TRAUMA I SAN

Danas, barem si tako utvaram, svi dobro znamo koje je osobno iskustvo Meša Selimović utkao u pisanje tog velikog romana. Iskustvo je to koje bi danas svi nazivali traumatskim sjećanjem, ili prosto traumom. 
Traum na njemačkom znači san. Ukoliko su naša iskustva san, ne poručuje li nam se svima time da smo sav dosadašnji život tek sanjali? 
Možda se zato u uspomenama rasplinjavamo, a postojimo tek u odnosu na ono što čvrsto držimo u rukama u ovom trenutku. 

(zurnal.info)