Mi nemamo javnost, samo tajkuniziranu buljumantu elementarno nepismenih u – etiketarnici, koja naravno funkcionira po principu – etikecija po naciji, po vjeri, po spolu, po veličini, po boji očiju.

Malo je ko u našoj književnosti tako hrabro i lepo kao Branko Ćopić odgovorio svojim delom i životom na pitanje: šta je piscu činiti u svom vremenu? 

Naš duboki i skriveni prezir prema bilo kojim oblicima vječnosti, ili simbolima vječnosti, odražava se u uništavanju spomenika. Spaljivanju zastava. Rušenju starih građevina. Kroz ratove, kroz incidente, kroz nemire, iznenada iz ljudi bukne mržnja prema onome što simbolizira vječnost, ma kakav taj simbol bio

Posljednjih godina sve katastrofe koje su zadesile čovječanstvo dokumentirane su i analizirane kao nikad u povijesti. Ono što me je najviše, da jednostavno kažem, nerviralo jeste to da u većini tih analiza nitko nije kao glavnog krivca za svaku od tih katastrofa apostrofirao ekonomski poredak.

Vulin se posebno zahvalio Vučiću kog je nazvao predsednikom svih građana Srbije, ali i predsednikom svih Srba na planeti Zemlji i u obližnjem svemiru, ponavljajući po ko zna koji put svoju ideju o srpskom svetu koji se prostire daleko van granica Srbije, a kojim treba da vlada jedan vrhovni vođa, onaj koji je zaslužan i za Vulinovo političko postojanje.

Na koncu kupujem – malog keramičkog pajaca, tri klikera kakva nisam vidio od djetinjstva (plavca i crvendaća), zatim minijaturni stakleni globus (okrnjen na afričkom kontinentu), džepni vergl s Mozartovim likom ispod perike, posivjele kapetanske epolete, privjesak za ključeve - ondulirana pudlica napunjenu vatom. Kupujem dakle, čitavo kamerno smetljište ničemu korisnih sitnica iz prošlosti.

Gledajući film Blackthorn (2011): Nedavno su istražitelji modernom opremom analizirali ostatke tijela koja su nađena na lokaciji gdje su, kako su svjedoci tvrdili, sahranjeni Butch i Sundance. Tamo ih nisu našli...

Poređenje Srbije i Ukrajine je bezobrazno i nadasve glupo, jer NATO intervencija nije došla iznebuha, već nakon mnogo godina Miloševićevog divljanja i nebrojenih ratnih zločina. Džaba se Vučić pravi neobavešten i naivan.

Za Milorada Dodika čerga nije zajednica, nije ni dio tradicije, ponajmanje simbol slobode. Čerga je samo uvreda. Na ovu rasističku izjavu niko nije reagovao.

Slobodan i Tuta su igrali šah. Goran Adolf i Naser kibicovali, te zajebantski komentirali. U Haagu je bio kišovit dan, i rođendan Alagićev... Skupili smo lovu, pa je Štela iz kantine donio soka i kekse.

Jer ljeto je, i sve je dozvoljeno. Ljeto je nešto kao Božić za nevjerne. Nepresušni izvor milosti za nepriznate grijehe. Ljeto vas voli. Pokušajte voljeti i vi.

Na neki način, njegova karijera i njegov život su metafora ovih prostora. Tko zna koliko je Baka mogao u karijeri da nije bio belajbeg? Tko zna koliko smo i što smo sve mi mogli postići da nije bilo što je bilo. On je, dakle, metafora za naš omiljeni hobi, šbb kbb (što bi bilo kad bi bilo) povijest. Nikad ostvareni potencijali, nikad dosegnute visine

Isluženi ratni zločinac. Vratio se. U rodno selo. Tik-tak, tik-tak.

Edin Ramulić, na žalost, vrlo dobro zna kako je uistinu biti u ratu. Zbog toga ga jednom zauvijek želi završiti. Za takvo što je potrebno ne dopustiti da tvoju osobnu i žrtvu tvojih sugrađana bilo tko koristi kako bi sebi prigrabio predizborne marketinške minute.

Ne boj se, vele, ne boj se, kao rabin Nachman što je rekao – “cijeli svijet je uzak most, a najvažnije je da se ne bojite.”

Analitičari nas uvjeravaju da ako glasamo za ove onda će biti dobro, jer će sve ostati isto, dakle nikakvo, ali ipak sadržajnije nego što je nesretnicima u Mariupolju, recimo.

Ljepše je bilo kad smo se manje sretali. Ljudi su govorili da „rade na sebi“ i da su se „potpuno promijenili“. Zbog straha za pad imuniteta, hranili smo se zdravo. I hrana nije bila skupa. Lijepo ugojeni, uzgajali smo imunitet za brojanje ratnih dana. Dana nekakvog rata u kojem se ne zna, zaista ne zna, ko napreduje, iako svi duboko znamo na čijoj nam je srce strani. Manjih. Potlačenih.

Možda bi najpoštenije bilo da se za glasove bore šaketanjem pred TV kamerama jer i ono što govorom poručuju ne možemo nego imenovati – verbalnim šaketanjem.

Ratnik je protekloga “rata u nas”, zaboravljen, odbačen, rastavljen, ali taj korak koji sve dalji mu je, kao iz strahova pogrbljene balerine, sve nepotrebniji je u svojem udaljavanju.