AUTO KINO: Jedini film i dvije pjesme 

Raspadanja 

Tvoje ime je upisano u moju svesku. Dodijeljen ti je redni broj onog dana kad su me presjekle prozirne oči. Jesen se smrzavala na našim licima, i tvoja crvena jakna nije bila dovoljna, iako je to najljepša jakna koju ću ikada vidjeti. Bilo mi jasno tad... i jednako je jasno sada, toliko godina poslije – zaboraviti je lako. Sjetiti se, još je lakše. 

„Kad bih imao samo jedan dan da ne budem potpuno zbunjen i da ne osjećam sram zbog svega. Da osjećam da sam pripadao negdje. Razumiješ li me?“

Uzdižem te iznad sebe, odvajam te od nekadašnjice. Sve što mi je tvoje ime značilo sada je samo svjetlucava tačka na nebu. Naivno poimanje svijeta kakav je nekada i mogao biti. Godine spržene svemoći adolescencije i nemoći da bilo šta promijenimo. Život je tako divno nemilosrdan i naše uloge u ovoj priči se ne mijenjaju ni za šta na svijetu 

Suedehead 

O slobodi su pisali mnogi, a nikome nije jasna. Mnogi su pokušali da je okuse i na kraju su bivali uništeni. Posesivnost na kraju unakazi sve. Nema dobrog ishoda u pričama sa previše strasti. Prije ili kasnije se suočimo sa neizbježnim – uništimo ili bivamo uništeni. Svijet i okolina nisu tu da pomognu, ali krivica je samo na nama. Nismo znali, nismo naučili, nismo pustili. 

Baš je moralo da se desi: 
u sobu da mi se uvučeš, 
dnevnik mi pročitaš
„Želim vidjeti, samo vidjeti“  – 
sve stvari koje znaš da pišem o tebi 
sve je do detalja ilustrovano

Vraćam se napisanom i ono čega se ne sjećam me proganja. Šetnje ulicama koje pripadaju samo vjetru, slatko je čekanje na ono što ne dolazi jer nije ni postojalo. Iluzija je lijepa, ona šarmira, ona zasljepljuje, ona diktira naredni korak. Naši životi ne pripadaju nikome, pa ni nama samima. Jedan mračni dan smjenjuje praskozorje nove nade i neki od nas se uspiju izvući. Jednostavno je da jednostavnije ne može biti. 

Pripadanja 

Objasni šta mi probada stomak? Reci zašto je nekada nemoguće, pa ipak tako neminovno i nezbježno? Gdje je linija koja razdvaja uništenje od svega što nam je ikada trebalo? Sile koje me vuku tebi veće su o svega što poznajem. Kao da je predodređeno da se desi, kao da je predaja jedino rješenje enigme koju moje tijelo proživljava, poput zime koja se predaje proljeću i tragova koji nestaju jer je vrijeme za vlati trave da se usprave. 

„Nekoga volim. Cijelo vrijeme tražim... tražim nekoga da me voli. I sada ja volim nekoga. I tako je lako. Zašto je tako lako?“

Mali grad koji nam je dodijeljen nudi samo smrt i dosadu. Veći smo od četverospratnica naše tamnice, bitniji smo od onoga što se neće desiti. Tvoja ruka u mojoj jakni postavlja sve na svoje mjesto. Sidro je u mirnoj luci privida. Kako li je samo izgledao prvi i posljednji automobil? Ostavit ću jaknu na klupi kod Robne kuće i odšetati do rijeke. Voljeti tebe značilo bi živjeti moj savršeni dnevnik, a obećao sam sebi one davne besane noći, u sobi djetinjstva, da ga nikada neću dovršiti.

(zurnal.info)