Dijala Hasanbegović: Agorafobija

„Tata, više nije magla vani. Puše jugo. Nije još jako, bit će popodne. Hajde sad da prošetamo. Hajd', obuci onu žutu vjetrovku...“

Tako je zvučalo svaki put kad je moja nekadašnja komšinica, s cigaretom u rukama, uvjeravala svog oca da iziđe napolje.  Patio je od agorafobije. Nedostatka sunca, nedostatka mjeseca, nedostatka zraka i nedostatka svijeta. Nemam agorafobiju, ali u posljednje tri godine shvatila sam šta znači patiti od nedostatka svijeta. Nešto od toga je moja krivica, nekako sam putem uspjela izgubiti svijet koji sam gradila, a možda ga nisam ni izgradila kako treba, nisam neki talenat kad su u pitanju te stvari. Uglavnom su moje zbilje bile skice, i vjerovatno nisu bile dovoljno precizne. Onda je došao na poseban način mračan period u svijetu, pandemija, rat i mase ljudi koji su napustili domove, živote, svjetove i zbilje, i krenuli tražiti nove. I tad sam shvatila da i ja živim u haosu zbilje, i nedostatku smislenoga svijeta. U masama ljudi koji bježe od života koji su izgradili, jer se svijet okrenuo protiv njih, vidjela sam sebe kako od svijeta koji sam izgradila bježim u sobu u kojoj pišem, ili pišem i gledam šta su drugi napisali ili snimili. To je moja agorafobija, to je bio moj strah od otvorenog. Samo što su oni imali hrabrosti tražiti život pod otvorenim nebom, a ja pod svojim krovom. 

„Ne možeš pronaći mir, tako što ćeš izbjegavati život“, napisala je Virginia Woolf i trebala su desetljeća da razumijem šta je htjela reći. Ja, stručnjakinja za izbjegavanje, niti sam našla mir, niti nemir. I nemir je život. Ni njega nije bilo. Pa sam odlučila da se borim protiv svoje... agorafobije. 
„Tata, tene su ti u maloj komodi, u kutiji.Izvadi papir iz njih...“

Dok sam vadila papir iz novih tenisica, koje su mi stajale u kutiji u ormaru, slušala sam vijesti. Nikad nisam željela slušati vijesti, ali u posljednje vrijeme, navečer je televizor upaljen kako bih imala osjećaj da je neko prisutan pod mojim krovom, u mom svijetu, osim mene. I njegova prisutnost je savjetovala:

„Savjetuje se da ne boravite previše na otvorenom. Zagađenost zraka je na opasno visokom nivou. Izdato je upozorenje...“, a meni je bilo zlo od upozorenja. Bilo mi je zlo i od završnoga priloga, koji sam gledala dok sam skakutala u novim tenisicama, da ih isprobam, a koji je govorio da je kretanje ključno za rad našeg srca. Da pravilno kuca, da radi kao savršena mašina. Dobro. Ako je rješenje o pronalasku i izgradnji novoga svijeta za mene u pretvaranju srca u mašinu, učinit ću to. Nije da nisam činila i čudnije stvari. 

„Ne moramo sto godina da šetamo, samo jedan krug, nemam  ni ja vremena. I znaš šta? Neću se buniti da te dovezem autom natrag, možemo samo u jednom smjeru.“

Pa sam krenula u jednom smjeru kroz zagađeni zrak. Mirisalo je na trulo lišće, gladne vozače koji se vraćaju s posla i dječje priče iz škole. Samo što je zrak bio gušći nego što ga pamtim iz svojih ranijih šetnji. Puno gušći. Čovjek bi se morao probijati  kroz njega nekim oruđem. Treba imati poseban alat za pretvaranje srca u savršenu mašinu. 

„Tata, izlazi napolje, izgubila sam živce“, lupila je otvorenim dlanom po vratima. 

Toliko sam dugo hodala da su mi koljena počela zvučati. Čula sam ih negdje duboko, ne ušima, cijelim tijelom sam čula svoja koljena, ali nisam mogla da se zaustavim. I mirisi su se mijenjali. Sad je sve mirisalo na ispušne gasove. Iz auta, iz kuća. Na paru iz usta ljudi, na maglu iz usta neba. I kako je vanjski svijet postajao gušći, tako sam se ja uželjela skice svoga privatnog jedva-svijeta, čiji je zrak bio rijedak i dah samo moj. Ali za nostalgije je bilo kasno. Bila sam predaleko od kuće, ali i predaleko od cilja. Hodaj. 

„Idem kući, tata. Idem autom. Ako hoćeš sa mnom, skuhala sam buraniju, pa...“, čekala je minut, i otišla. 

U prvim napornim koracima izgradnje svijeta zaustavila me biologija. Morala sam pronaći toalet. Morala. Hodala sam do najbližeg kojeg se sjećam, u starom dijelu grada. Kopala sam hladnim rukama po džepovima da pronađem kovanicu, da ubacim kovanicu, da prođem metalno kolo, da pozdravim gospođu koja tu radi, i upitam koja je kabina slobodna: nijedna. Gospođa je ustala, bezizraznog lica, stala ispred jedne od kabina, razmišljala nekoliko sekundi, i zatim počela lupati otvorenim dlanom po vratima. 

„Izlazite više, pobogu! Nećete cijeli dan tu ostati! Šta radite toliko?! Bože sačuvaj, ja ovo više ne mogu raditi..“

Stajala sam zbunjena, gledajući kako još više zbunjena djevojka izlazi iz kabine, zatim ušla. Spustila sam poklopac od klozetske školjke, sjela i disala. Kroz miris osvježivača pokušala sam pronaći miris onih zatvorenih, malih skoro-svjetova, baziranim na skicama, nesavršenim i punim grešaka. Dugo sam ga dozivala, možda i pronašla, a možda sam i umislila. Ali sam shvatila da sam ga jako poželjela. Nakrivljeni svijet i zrak sa samo jednim dahom. To je, moguće, dom. I prošlo je vremena dok više nisam mogla da čujem svoja koljena i dok se kucanje u njima nije smirilo. 

„Napolje, pobogu!“, lupala je gospođa otvorenim dlanom po vratima.

„Šta radite tu toliko?! Pa, braćo mila, zašto ja ovo radim...“

Vratila sam se kući autobusom. 

(zurnall.info)