U bosanskoj kafani: Jedan dan u životu gada

Kako bi bilo provesti bar jedan dan kao ugodno pozicionirani pripadnik neke nacionalne, ufol građanske ili šatro lijeve stranke na vlasti?
Mogu, bar površno, zamisliti kako to izgleda jer godinama srećem takve tipove, to je najodvratnija strana moga posla. Ispratio sam nekoliko generacija, posmatrao njihove transformacije tokom kojih se od introverta oznojenih od ambicije pretvaraju u predimenzionirana vještačka zubala puna samopouzdanja. Čuo sam, nažalost i brojne anegdote i odurne kuloarske priče. 

Jednom sam pitao upućenu osobu kako političari podijele mito, da li isto kao u filmovima, u polumraku, u zavjereničkoj tišini? Potpuno suprotno, odgovorio mi je, u separeu restorana, podjelu plijena naprave uzgred, preko zalogaja, kao nešto sporedno, što se služi kao prilog jagnjetini “s rebara”. 
Učesnik sličnih žderačina, koje je redovno u svom čardaku organizovao jedan ratni profiter, pričao mi je da je omiljena zabava okupljenim premijerima, ministrima i biznismenima da jedan drugom sipaju vodu u cipele ili po sjedištu stolice, pa se onda cerekaju ko mahniti dok skvašeni psuje. Usput se dogovore i o sastavu novih upravnih i nadzornih odbora javnih preduzeća. Jedan od njih je pokrao toliko para da više nije znao šta da radi s njima. Kad je ispunio najmračnije želje koje je imao, mašta mu je presušila, pa je  vrijeme provodio ukrašavajući žensku obuću lažnim kristalima. 

Stečena moć daje im i pojačan libido, novopečeni uglednici preko noći se pretvaraju u seksualne predatore. Čuo sam da je jedan ministar pitao visokopozicioniranu političarku iz svoje stranke ko joj “tare” sekretaricu, nakon što je djevojka unijela kafu. “Ijuf”, kratko je reagovala lažno šokirana kolegica i nastavila radni sastanak. “Iz šale” podmeću kamere da snimaju jedni druge u druženju sa inozemnim escort djevojkama. Ne znam da li te snimke poslije koriste za kojekakve prisile i ucjene, ali znam da se udvaraju tuđim ljubavnicama pa od toga prave unutrašnji politički sukob. Masni vicevi i prostačka dobacivanja sasvim su uobičajeni u tapaciranim kabinetima, na to se više niko i ne osvrće. 

Bezbroj takvih gadosti sam se naslušao, svaka nova smanjivala mi je vjeru u državu. Sada je smanjena do te mjere da se plašim da mi se svaki novoizgrađeni objekt može srušiti na glavu.

Ali, da se vratimo na početak, na rekonstrukciju jednog dijela dana ugodno pozicioniranog pripadnika neke nacionalne stranke, uz obilato korištenje istinitih detalja i zloupotrebu nekoliko citata Zije Dizdarevića (označenih kurzivom).

U BOSANSKOJ KAFANI

Samopouzdano hodaš ulicom, svoj na svome, dijeliš klimoglave snishodljivim prolaznicima. Svježe si ošišan, frizerka ti je u salonu govorila o svojoj nezaposlenoj kćerki, a ti si pitao koliko mala ima godina i je li udata? Pomislio si da upitaš “za kolko pere glave”, što si nedavno čuo od svog vozača i samo što se od smijeha nisi spišao po sjedištu službenog automobila, ali plašilo te što frizerka u ruci drži makaze. Dok šetkaš u novim cipelama s šarmantno svinutim kljunastim vrhom, posmatraš zadovoljno odraz u izlogu, primjećuješ da bi sako mogao biti malo širi u struku, ali takva je moda, šta da se radi…. Šalješ vozača da ti kupi ove nove “zdrave” cigarete sa aromom borovnice, pa ulaziš u kafanu u kojoj svakodnevno sjede članovi tvoje partije - izuzev vikenda, kada se premještaju iza visokih zidova vikendica, u svoja apartmanska naselja ili privatne motele. Neki od njih i radnim danima posjećuju svoje hotele na obali. Poslušni službenici im bilježe “osmice” dok oni iz puke dosade i djetinjaste zabave prodaju sladoled turistima. Inače namrgođen ministar, koji traži da ga kabinet dočekuje na nogama pri svakom ulasku u prostoriju, balansira sa kuglama sladoleda i zbija šale se djecom dok im roditelje potkrada na kusuru. 

Mala je to kafanica, smještena u pokrajnjoj ulici, nikada previše prometna, čak i sramotno skromna, ali s jako diskretnim vlasnikom koji gotovinu lako mijenja u devize po najpovoljnijem mogućem kursu. Tu se osjećaš opušteno, poznaješ sve prisutne, njihove supruge, ljubavnice, djecu, širu rodbinu, vozače i tjelohranitelje, zato što si im svima pomogao kad je zatrebalo, baš kao što su i oni bespogovorno pomogli tebi kada si zatražio. Ipak, gasiš mobilni telefon i vadiš bateriju, jer nikad se ne zna, đavo ne spava. Zavališ se u stolicu, olabaviš  metalik kravatu, češkaš se po potkoljenici i rastežeš gumu na čarapama. 

Lijeni pozdravi i otpozdravi. Jedan za drugim, po dužnosti, ljudi dovikuju merhaba, zatim ponovo tonu u duboko, besmisleno ćutanje.
Muholovka visi i klati se. Jedna uhvaćena muha dugo zuji.
Beskrajna dosada.
— Jah! ču se kao slučajno.
I odmah bezbroj odjeka:
— Jah!
— Jah! Jah!…

Nema tu krupnih riječi, filozofskih rasprava, nema potrebe, nema glasača kojima se treba udvarati. Priča se o bitnim stvarima - o seksu i hrani, teme nacije i religije su se svima ogadile još sredinom prošle predizborne kampanje. 
- Gdje ćemo na meso? - svaki dan neko naglas kaže, ali obavezno svaki put svi rokću od smijeha. Jer, kontate - “meso”...
Pa onda jedan, posebno glavat, ispriča anegdotu kako mu je supruga u džepu pronašla ogrlicu koju je kupio ljubavnici. Ovaj je onda nabrzinu slagao da je njoj kupio nakit ali je čekao poseban trenutak ne bi li je iznenadio. Svi crkoše od smijeha, jer smiješno je - žena glupa, ogrlica skupa, čak se i rimuje. 
Razmišljaš da ćeš i ti morati ispričati sličnu anegdotu, neku u kojoj si i ti velikodušan, višesatni jebač, a žene sporedni i pohlepni likovi. Ako se nešto slično ne desi, izmislićeš, šta fali? Red je da zabaviš društvo.   

Sve je u toj kafani nadohvat ruke i svaki problem je rješiv. Ako te neko nervira, obavještajna služba će pronaći kompromitujuće podatke koje će uvijek spreman i snishodljiv novinar rado objaviti, a onda falanga botova proširiti po društvenim mrežama. Ako nema sramotnih podataka onda je dovoljno dosadnjakovića proglasiti nacionalnim izdajnikom, članom UZP-a. Ako nesretnik ima firmu, poslaćeš mu ljutu inspekciju.  
Možeš lako riješiti i svakodnevne probleme, zbog kojih običan svijet podiže doživotne kredite. Ako ti zatreba, recimo, put do vikendice, ugradiš ga u prostorni plan. Da ledina od punca ne zjapi prazna proglasiš je poslovnom zonom. Od kolege sa susjednog stola dobiješ plan izgradnje autoputa pa jeftino pokupuješ zemljište duž trase, na brzinu pozabijaš mladice i sve prodaš kao voćnjak po desetostruko većoj cijeni. Ako ti trebaju automobil, stan, namještaj, bijela tehnika, odjeća, obuća, kozmetika, parfemi, bilo šta na svijetu, neko u kafani ima odgovarajućeg dužnika, kojem je onomad sredio tender. Spremno čekaju stipendije za djecu, podsticaji za njihove firme, odgovarajuće diplome, klinike za plastičnu hirurgiju… Imaš svoje ljekare koji te na klinike uvode kroz poseban ulaz, tužitelje koji tvoje predmete zaključavaju u ladicu, na raspolaganju su sudije blagonaklone kao rod rođeni i propusni carinici.      
Ne plaćaš ni nezasluženi odmor. Ako poželiš promijeniti klimu, postoji služba za zajedničke poslove koja ti pronađe prigodan službeni put, na tuđi račun boraviš u all inclusive hotelu i ne posjećuješ predavanja na kojima podučavaju o demokratskim praksama. U tih desetak dana bermude skineš samo jednom - kada posjetiš tamošnji parlament gdje domaćini pokušavaju da razgovaraju s tobom o temama koje ne shvataš, na jeziku koji ne razumiješ.      

Ali, bez obzira na sva čuda, nema primamljivijeg kutka na ovom svijetu od te skromne kafanice. U njoj je ugodno i istovremeno uzbudljivo, trnci svako malo prođu preponama, kao da si na vrhu svijeta ili u nekakvom balonu koji te ugodno odvaja od ostatka naroda. Tu te niko nizašta neće optužiti, osuditi, prekoriti, čak i ako novac iz Fonda solidarnosti potrošiš na kupovine automobila i službenih stanova. Niko te neće ni poprijeko pogledati ako pokradeš pare za povratnike, ako prevariš investitore, ako milione slupaš na bezvrijedne mašine. Naprotiv, u kafani će reći da nema odanije osobe od tebe. Možeš slobodno ljude plašiti ratom, zloupotrebljavati žrtve, poigravati se s religijskim osjećajima – kafana će biti na tvojoj strani. Bez brige, ako se želiš lažno predstavljati kao ekspert za bilo šta na svijetu, otvoreno petljati i huškati, od njih ćeš uvijek dobiti aplauz. 

Sve si probleme riješio, jedini strah koji ti je preostao u životu jeste da ti zabrane ulazak u kafanu. (Bivši parlamentarac je nedavno jednom kolegi priznao da bi za povratak u parlament bio spreman dati bubreg.) Da bi to spriječio, dovoljno je redovno posjećivati bosansku kafanu, tu je uvijek pravo mjesto i pravo vrijeme. Doduše, "dok se muholovka klati", moraš paziti ko s kim ulazi i izlazi, blagovremeno reagovati kada treba biti nacionalista, građanista ili nešto treće, kad se treba okrenuti protiv zapada a kada protiv istoka, u kojem momentu treba širiti netrpeljivost tako što ćeš druge optužiti za fobiju, spremno se uključiti u svaku hajku, protest ili miting podrške, prije podne misliti jedno, poslijepodne drugo, "dok jedna uhvaćena muha zuji" zatvoriti oči kad ti se kaže, otvoriti usta kad ti se naredi. Ukratko, da budeš gad. 
Ako to možeš, ostatak vremena je čisti zen.

I opet ćutanje.
Opet mir.
Opet dim.
Uvijek tako.
Vrijeme stoji…

(zurnal.info)