Dragan Markovina: Predrag

Mali Predrag stajao je ispred kuće i gledao kako niz prugu vode zarobljene Nijemce. Tek je ručao, a dan se već bližio sumraku, kako to u februaru već biva. Onako prepadnuti, iskidani i izgladnjeli, nisu bili ni sjena onih monstruma kakvi su mu se činili do danas. Sasvim opravdano, jer je gledao svojim očima kako strijeljaju gradske ilegalce tu pred Krankasom, sakriven iza živice u bašči. I nije ni sada imao ništa bolje mišljenje o njima, ali je u njihovim očima vidio glad. Onu istu glad koju mu je u nasljeđe prenio otac Vsevolod i svi njegovi koji su umrli od gladi u Odesi. Otac još i pričama o metafizičkoj žudnji za kruhom koja nastupa kad čovjek više i ne osjeća glad.

Zato i samo zato je utrčao u kuću, uzeo ono pola kruha što je ostalo na stolu, dotrčao do jednog njemačkog vojnika koji ga je u čudu gledao i pružio mu taj komad kruha, jednako zbunjen vlastitim činom kao i ovaj bezimeni vojnik koji sljedeće jutro neće dočekati. I obojica su znali da je tako, Predragu je to bilo jasno isto kao i neznanom vojniku, neka je imao samo trinaest godina i taman osjećao kako pubertet ulazi u njega.

Tu scenu šokirano je promatrao i jedan od partizana koji ih je sprovodio, ali je pustio da se odvrti do kraja i da se jedan bezimeni dječak koji će u tom času upravo odrasti dugo zagleda u oči umirućeg, a ovaj u oči dobrote. Teško je procijeniti koliko je trajao taj momenat, Predragu je izgledao kao vječnost, ali mu se otrgnuo potrčavši niz prugu prema franjevačkoj crkvi u želji da se tamo osami i provari sve skupa što se upravo desilo. Kad je dotrčao do crkve, pred njom je vidio fra Lea kako nervozno gleda prema zarobljeničkoj koloni, ali mu je svejedno uspio dobaciti prije nego je prekoračio prag crkve: “Bježi mali Matvejeviću odavde, unutra te ništa ne čeka”.

Dvosmislenost fra Leovih riječi nije mogao prečuti, sve i da je htio i onda se okrenuo i nešto mirnijim koracima prešao prugu i uputio se kroz Cernicu prema Neretvi i svojoj logi ispod Bristola. Bilo mu je sad već previše svega, straha i ljudi ponajprije. Jedino rijeka može smiriti ovu nervozu, mislio je. Samo da se spustim dole i sjednem na stijenu i sve će biti dobro.

Teško je opisati čiji šok je bio veći kad se spustio dole, njegov ili Šimunov. Iako je bio spreman da se preda i na neki način se već pomirio s sudbinom, Šimun je i dalje nosio pištolj osjećajući se jedino na ovom mjestu sigurnim. Predragu je pak ova druga duga razmjena pogleda u tako kratkom vremenu bila puno jasnija od one maloprijašnje. Znao je da nije smio naići na Šimuna, a razumije se i da je znao tko je on. Opet, situacija u kojoj se našao nije mogla biti više ista kakva bi bila da je ovog čovjeka sreo bilo kojeg dana do današnjeg. Ali odlučio je šutjeti, ukopavši se u mjestu ispred ozloglašenog agenta.

“Bježi mali Matvejeviću. Ajde odavde, ionako je sve gotovo i mene više nema. Znam da sam ti zauzeo mjesto, jer te pratim svih ovih godina. Računam, dijete radi za njih. I dobro sam mislio. Dijete se doduše osjeća njihovim, više nego što nešto radi, ali najviše voli Neretvu i galebove. Sve znam mali, samo idi sad. Sutra ćeš doći i više me neće biti, a ti zapamti da si na dan kad je Mostar pao sreo Šimuna koji ti je poštedio život i ostavio te tvojoj Neretvi i snovima”.

Predrag nije uspio ništa reći osim zbogom, pa se nečujno iskrao do ceste, samom sebi rekavši: “Neka i on odmisli svoje, bez obzira što nije zaslužio. Svi smo mi ljudi uostalom”.

A kuda sada pobjeći, kao da su sva mjesta u gradu, tako intimno moja, odjednom postala zauzeta i kao da ovaj Mostar više nije utočište, nego mjesto puno zamki i opasnosti. Jedino u Sinagogu, kod protjeranih i umorenih, tamo sasvim sigurno neće biti nikoga. Zaobilaze to mjesto u širokom luku, nakon što su iz njega odnijeli sve što su mogli odnijeti, a ni komšija više nema. To je na koncu moj grad, onaj poniženih, protjeranih i pobijenih. I tek kad se popeo na vrh Brankovca i prošao kroz tu otključanu kapiju koju je netko ipak barem pritvorio nakon svega, pa se popeo gore pred ulaz i sjeo kraj vrata, naslonivši se na zid, taman na vrijeme da vidi kako sunce zalazi neposredno iza Huma, na pamet mu je došla ona pjesma koju je potiho pjevušio otkad je vidio kako Židovi odlaze niz prugu prema jugu i posljednjoj šansi:

Adio, Adio Querida, No quero la vida, Me l'amagrates tu  

Tu madre cuando te pario

Y te quito al mundo Coracon ella no te dio Para amar segundo  

Adio, Adio Querida, No quero la vida, Me l'amagrates tu  

Va, busacate otro amor, Aharva otras puertas, Aspera otro ardor, Que para mi sos muert.

(zurnal.info)