Velika očekivanja (1): Uspon Vladimira Putina - od šverca do Kremlja

Dvadeset i pet godina nakon pada Zida, Svjetska banka je izvještavala da je prelazak na zapadnjačku modernost bio doista uspješan za samo 10 posto stanovnika bivšeg Istočnog bloka. Za 30 posto njih taj je prelazak bio “umjereno uspješan”, za 40 posto “umjereno neuspješan”, a za 20 posto to je bila prava katastrofa, njihovi kućni prihodi su bili čak manji od onih iz 1990. godine. Ovo posljednje je vrijedilo za pet od dvanaest postsovjetskih država: Ukrajinu, Moldaviju, Gruziju, Kirgistan i Tadžikistan, za četiri od sedam država iz bivše Jugoslavije: Srbiju, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Kosovo. Govorkalo se o “zemljama s tri ili četiri izgubljene generacije”. 

MOSKVA ŠUTI

Dok je cijeli svijet posrtao, jedan tajni agent se teškom mukom uspinjao na ljestvici sovjetske birokratije. Imao je divlju mladost, volio se potući, s puno poteškoća je na kraju primljen u tajnu službu Sovjeta, KGB. Njegov posao nije bio spektakularan: 1985. godine postavljen je u jednu provincijsku ispostavu, istočnonjemački Dresden. Imao je porodicu, u Dresdenu je dobio dvoje djece. Morao je pratiti strane biznismene, prikupljati podatke o vojnim i naučnim događanjima na Zapadu, a kasnije je morao naročito držati na oku Stasi, tajnu službu saveznika. Najveći dio vremena se bavio prikupljanjem i sortiranjem novinskih isječaka sa Zapada. Tako je dobijao informacije, primjerice o kampanji lažima u vezi s nuklearnom katastrofom u Černobilu 1986. godine, koja je ostalom stanovništvu bila nedostižna. I tako je odlično upoznao logiku i moral KGB‐a. To će odrediti njegov život. 

Novembra 1989. srušio se svijet i za Vladimira Putina. Kad su demonstranti zaprijetili da upadnu i u njegov glavni štab u Dresdenu, on i njegove kolege su u panici pokušali spaliti što je moguće više dosjea i spiskova s kontaktima – što im je samo djelomično uspjelo, dok su istovremeno očajnički pokušavali nazvati svoje šefove u KGB‐u radi daljnjih uputa. “Moskva šuti”, to je jedino što su mogli čuti – i tu rečenicu će potpukovnik Putin kasnije puno puta ponavljati: “U tom trenutku sam imao osjećaj da cijela zemlja više ne postoji. Da je potpuno nestala.” 

Nakon što je DDR prestao postojati, Putin je vraćen u Moskvu. Poniženje je bilo potpuno: ruska vojska u tom trenutku nije imala sredstava čak ni za povlačenje, njen odlazak je dijelom platila Njemačka. U to vrijeme Putin već tri mjeseca nije bio dobio platu, nije imao kuću u Moskvi i jedva da je gdje imao prenoćište, njegov jedini posjed bila je prastara veš‐mašina koju je kao oproštajni poklon dobio od istočnonjemačkih susjeda. U vozu, dok se vraćao u Moskvu, lopov je ukrao kaput njegove žene Ljudmile sa svim rubljama i markama koje je imala kod sebe. 

Ovaj propali agent je imao jednu veliku sreću: pripadao je KGB‐u, najmoćnijoj i najinteligentnijoj organizaciji unutar bivšeg Sovjetskog Saveza. U KGB‐u su već brzo primijetili da se bliži kraj sovjetskom sistemu, i u toku Gorbačovljevih promjena bili su u potpunosti zaokupljeni osnivanjem sopstvenih preduzeća i trgovačkih kanala u smjeru Zapada. Tamo je postojala pravna sigurnost, mirno si mogao investirati novac, što su unutar KGB‐a dobro znali. Osnovano je na stotine lažnih firmi za izvlačenje novca partijskih vođa i osiguravanje obavještajnog rada u budućnosti. 

U surovim vremenima nakon raspada Sovjetskog Saveza, kako državna moć – stari apartčici su tačno znali pravi put – kako i finansijski i komercijalni tokovi bili su najvećim dijelom u rukama KGB‐a. Onaj ko je na Divljem istoku želio da profitira od šok‐terapije, otuđivanja i privatizovanja, prije ili kasnije morao je naletjeti na KGB. 

ULIČNA EKONOMIJA

Uličnu ekonomiju su početkom devedesetih preuzeli kriminalci i mafija. Dileri u provinciji više nisu prodavali heroin, nego krokodil, piće smućkano od kokainskih pilula i nekoliko sintetičkih sredstava za čišćenje. Za milione Rusa čak i votka je postala preskupa, sada su pili špirit, hemijski etanol ili sredstvo za čišćenje prozora. Sjećam se da su moji saputnici u Crvenoj strijeli, noćnom vozu iz Sankt‐Petersburga za Moskvu, tih godina pri odlasku na spavanje vrata kupea vezivali konopcem. “Nikad se ne zna.” Odnose snaga su određivali međubanditski obračuni. Broj ubistava popeo se na oko trideset na dan. “Shvatila sam da ovaj novi svijet nije za mene, nego za drugu vrstu ljudi”, priča jedna od svjedokinja, Svetlana Aleksijevič. “Na površinu je isplivao šljam, opet je nastupila revolucija. Ulice su bile pune snagatora u trenerkama. Vukovi! Ti su gazili po svima.” 

Uvijek je bilo gangstera, i u vrijeme Sovjeta, ali uglavnom u podzemlju. U komunističko doba bila je oskudica i nestašica mnogih stvari, što znači da se mnogo novca moglo zaraditi krijumčarenjem, podmićivanjem i mućkanjem. Gorbačovljevo “isušivanje”, sredinom osamdesetih, za ove voryje (lopove) bilo je dar s neba: oni su, sa svojim ilegalnim alkoholom, dobili ne samo novo tržište nego i široku publiku: odjednom su lopovi i krijumčari svuda postali dobrodošli, čak i ugledni građani su rado koristili njihove usluge. Sad su nastupali javno, usred bijela dana, s vlastitim kriminalnim kodovima koji su preživjeli sve velike promjene. 

Gangsteri su se u haotičnoj Rusiji devedesetih godina osjećali kao riba u vodi. Bilo ih je svuda, malih u obliku sitnih preprodavača i švercera koje si početkom tih godina mogao sresti u svim ruskim hotelima – katkad čak i na biciklu – a koji su tako uspjeli izgraditi početni kapital u dolarima i markama prije no što je počela velika otimačina. Povrh toga, pošto država skoro da više nije funkcionisala, poslovni ljudi su ih uzeli u službu da osiguraju sebe i svoje poslove. Pojam je postala riječ krysja (krov), iliti zaštitnik, koji te ujedno i ucjenjuje. 

Zemlja u kojoj su atmosferu određivali ovakvi mafijaši u međuvremenu je pokazivala statistike stanovništva ratne zone: prepolovljen priraštaj, smrtnost sličnu onoj u Zimbabweu ili Afganistanu, prosječna starosna dob za muškarce je između 1989. i 1999. opala za cijelih pet godina, na pedeset i devet godina, na razinu Bangladeša. Uzroci: tuberkuloza, AIDS i, posebno, votka. 

VELIKA OTIMAČINA

Nakon sitnih poslova počela je “Velika otimačina”. Druga polovina devedesetih u Rusiji je poznata kao “Vrijeme sedam bankara”: godine u kojima moć nije bila kod političara, također ni kod vojske, nego kod sedmorice suludo bogatih oligarha. Tri godine nakon dolaska na vlast, tadašnji predsjednik Boris Jeljcin jedva da je bio u stanju isplatiti penzije i plate za administraciju. Zato je 1995, da bi nekako popunio državnu kasu, lansirao plan “dionice‐za‐zaj‐ move”: najvažniji oligarsi su za novčane zajmove dobili prava na eksploataciju neizmjernog državnog vlasništva iz komunističkog perioda. A pošto ti zajmovi nikad nisu bili isplaćeni, ovi magnati su na kraju za smiješno sitan novac dobili prihode bezbrojnih preduzeća, naftnih polja, rudnika, stambenih blokova i zemljišnih posjeda. 

Sve se to dešavalo u tajnosti, često na zatvorenim dražbama gdje niko sa strane – neko ko bi mogao podići cijene – nije imao pristupa. Naprimjer, kad je u jesen 1995. na dražbu stavljeno jedno sibirsko energetsko preduzeće, vlasti toga grada, Surguta, za svaku sigurnost su angažovale zaštitare: niko nije smio sletjeti na lokalni aerodrom. Oligarh Mihail Hodorovski je za dionice nafte i plina na drugim dražbama platio 310 miliona dolara. Kad ih je sve skupio u gigant “Yukos”, preduzeće je vrijedilo oko 5 milijardi. Njegov kolega Boris Berezovski je gigant “Sibneft” – vrijednost 3 milijarde – kupio za 100 miliona dolara. Ogromna nacionalna električna mreža je rasprodana za samo 630 miliona. 

Naš izopšteni KGB‐ovac tih godina je napravio važan napredak u karijeri: postao je desna ruka svog bivšeg profesora Anatolija Sobčaka, koji je izabran za gradonačelnika Sankt‐Petersburga. Sobčak je bio brutalan i briljantan pravnik koji se predstavljao kao liberal i zbog toga u svoj tim nije mogao uključiti prominentne KGB‐ovce; jer KGB je pripadao bivšem režimu. Ali mu je KGB bio potreban. U toj situaciji je nepoznati i neupadljivi Vladimir Putin bio izvanredan izbor. 

Vladimir Putin je postao šef Komiteta za vanjske poslove. Tu je, između ostalog, regulisao strana ulaganja, registrovanje firmi i tokove novca iz i prema inostranstvu. Time je iznenada dobio ogromnu moć, i to na mjestu gdje se sve sastajalo: regularna državna moć, tajne službe i ruski mafijaši. On je tu radio s toliko “brutalne odlučnosti” da je vrlo brzo dobio nadimak “Stasi”. Putin i njegovi korumpirani saradnici tih godina zaradili su gomile novca, vođe mafije su im bile najbolji prijatelji. Jer, ovima je taj ured bio prijeko potreban za izvozne dozvole, oslobađanje od dažbina, vize i pranje novca. Bez Putinovog odobrenja ni rublja nije mogla izaći iz zemlje. 

Oko Sobčakove gradske vijećnice uskoro je vrvjelo od skandala. U roku od godinu dana Putinu i njegovim činovnicima je zaprijetila sudska istraga: njegov ured je jednom izvozniku omogućio izvoz drveta, metala i ostale robe u vrijednosti od 120 miliona dolara od još uvijek postojećih državnih predu‐ zeća u zamjenu za veliku količinu stranih namirnica. Međutim, izgladnjeli Sankt‐Petersburg nikad ništa nije vidio od te pomoći. Korupcija je djelovala poput virusa. “Obični službenik Dmitri Medvedev je 1994. posjedovao 10 posto najveće evropske tvornice celuloze i papira”, zaključio je sud o Putinovom drugom čovjeku. To govori sve o bogaćenju samog Putina. Sudska istraga je brzo nestala u ladicama. 

Tako je Vladimir Putin imao svoje načine obračuna s bezakonjem. Vrlo brzo mu je uspjelo da dogovorom smiri lokalnu mafiju: ne talasajte i s nama regulišite poslove, pa ćemo vas mi pustiti na miru. Kasnije će na isti način postupiti s ruskim bandama i oligarsima. Tako je postavio temelje za moćnu, uređenu i glatko funkcionirajuću lopovsku državu. 

U MOSKVI

Nakon što je Sobčak 1996. izgubio izbore, Putin je otišao za Moskvu. Ono što se desilo narednih godina još uvijek je obavijeno maglom. Putin je dobio vodeću ulogu u menadžmentu Kremlja, dvije godine kasnije postao je šef FSB‐a – nasljednik KGB‐a – nakon još jedne godine postao premijer Ruske Federacije. Kome je bio lojalan, klanu Jeljcina ili FSB‐u, to je ostalo nejasno. 

Kad sam 1999. putovao kroz Rusiju, te su se stvari većinom dešavale u polutami. Zemlja je upravo bankrotirala, Rusi su drugi put u deset godina izgubili svu svoju ušteđevinu, bilo je mnogo skandala, ali samo je nekolicina znala šta se zapravo dešava. “To je bilo rijetko uzbudljivo vrijeme”, tako je britansko‐ruski TV‐producent Peter Pomerancev kasnije opisao svoje moskovske godine. Atmosfera je podsjećala na onu iz Berlina dvadesetih godina. “Moskva je bila pozornica na kojoj si za tren oka mogao postati vrlo bogat, ili vrlo siromašan. ‘Performans’ je postala magična riječ. Ljudi ne samo da su oblačili novu odjeću, također su prigrlili i novi način mišljenja, i igrali nove socijalne i historijske uloge.” 

(zurnal.info)