SPORI KADROVI: Težina koju osjećaš na ramenima

SPORI KADROVI

Često se pitam odakle mi samopouzdanje da napišem jednu rečenicu. U danima takve sumnje smeta mi pogled na knjige koje sam napisao, poželim da ih okrenem na polici, “na bijelo”, na neispisano. Taština je ljigava boljka, dok ovo pišem nadam se da će me neko utješiti, reći da ima smisla. Ali, tišina je oko teksta, sami smo on i ja.
Vladimir Nabokov je napisao da je pisanje uzaludan posao ako prije svega ne podrazumjeva umjetnost posmatranja svijeta kao mogućnost za književnost. Pokušavam napisati novi roman, ali nisam odmakao previše od neinventivnog, privremenog naslova. Imao sam bolji, ali morao sam odustati od njega zato što je prijateljica nedavno objavila knjigu sa sličnim naslovom. Poslao sam joj poruku, rekao da mi uništava “karijeru”. 
Trenutno sam u stanju da bilježim samo “spore kadrove”, scene koje ljudi obično preskaču kada gledaju akcione filmove.  

KANDIDAT

Bosna i Hercegovina proglašena je kandidatom za Evropsku uniju. Izlazim iz stana da kupim kifle. Prodavačica kaže da imam sreće, upravo su izašle iz peći i toliko su vruće da ih mora umotati u papir, inače će istopiti plastičnu kesu. Vraćam se kući, jedem kiflu dok gledam kroz prozor. Pažljivo posmatram, ali ne vidim nikakve promjene, sve je potpuno isto kao i prije, i ukus peciva i komšijsko brdo koje čeka zimu. Doduše, možda sam malo sretniji, jer naišao sam tačno u trenutku kada su kifle bile pečene.

SOBA

Ta težina koju osjećaš na ramenima i grudima, dok po praznoj sobi tražiš tragove onoga koji je zauvijek otišao, samo je još jedan njegov pokušaj da te zagrli. 
Tako se tješi.

ČEKANJE

Otkako je na “čekanju” komšija po cijeli dan stoji pored otvorenog prozora. Odjeven je u bijelu potkošulju i škrguće zubima. Prolaznici misle da im to ledena kora puca pod nogama. Jer, hladno je i još dugo neće biti drugačije.

Objašnjenje:
Čekanje – eufemizam za višak radnika. 

GLAVICA KUPUSA

Nakon mnogo godina, možda čak trideset, ponovo čitam “Roman o Londonu” Miloša Crnjanskog. Sve mi je novo, tek ponekad neki sitni detalji učine mi se poznatim, poput glavica kupusa prekrivenih pahuljama snijega. 
Bojim se da je ono što sam zaboravio puno bogatije od svega što pamtim. 

PUTUJEŠ NEGDJE?

Svi se poznaju u tom bifeu pored autobuske stanice. Jedan gost u šarenoj trenerci žali se na visok pritisak, konobarica ih sve pita jesu li gledali “Sto za petoro”. Ili četvoro? 
Trenerki je zanimljiva moja stara kožna torba, zagleda je kao da ima lice a mene pita: 
“Putuješ negdje?”
Klimam glavom.
“Ja se s mjesta nisam maknuo ima... dvadeset godina”.
Kucnu čašom o sto da nazdravi sam sebi.  

SIMO

Nisam, nažalost, imao priliku upoznati Simu Mraovića. Poodavno sam čitao njegov intervju u nekom šarenom magazinu. Bio je već bolestan, ali je vedro pričao o tome. Poslije sam čitao roman “Konstantin Bogobojazni” i jako mi se svidio. Ne samo zbog manjinske tematike (roman je u podnaslovu čak nazvao “manjinskim”), kojoj sam oduvijek naklonjen, nego zbog toga što pisac voli ljude, a to mi je neodoljivo.
Ovih dana bila je 14. godišnjica njegove smrti. Ponovo čitam ovu lijepu Mraovićevu pjesmu koja o njemu govori mnogo bolje nego što ja umijem:

Moja žena spava u dnevnoj sobi.
Umorna je i malo prehlađena.
Ona je moja i ja sam njen.
To je ljubav.
Na prvi pogled.
Sve je jednostavno.
Onda se ona budi.
Procvjeta na krevetu.
Kad uđem u sobu.
Sve miriše po cvijeću.
Taj vrt to si ti kažem.
Sjedni na krevet i pomiluj me.
Obavijena sam velom tajne.
Znam kažem milujem i vidim.
Šafrane tratinčice ljubičice šumarice.
Tratinčice jaglace i drvo života.
Penjem se htjela bi vidjeti.
Što je s druge strane.
Tamo je nešto strašno kažem.
Nije odgovori ona.
Tamo je život.

(zurnal.info)