Edin Ramulić, na žalost, vrlo dobro zna kako je uistinu biti u ratu. Zbog toga ga jednom zauvijek želi završiti. Za takvo što je potrebno ne dopustiti da tvoju osobnu i žrtvu tvojih sugrađana bilo tko koristi kako bi sebi prigrabio predizborne marketinške minute.

Ne boj se, vele, ne boj se, kao rabin Nachman što je rekao – “cijeli svijet je uzak most, a najvažnije je da se ne bojite.”

Analitičari nas uvjeravaju da ako glasamo za ove onda će biti dobro, jer će sve ostati isto, dakle nikakvo, ali ipak sadržajnije nego što je nesretnicima u Mariupolju, recimo.

Ljepše je bilo kad smo se manje sretali. Ljudi su govorili da „rade na sebi“ i da su se „potpuno promijenili“. Zbog straha za pad imuniteta, hranili smo se zdravo. I hrana nije bila skupa. Lijepo ugojeni, uzgajali smo imunitet za brojanje ratnih dana. Dana nekakvog rata u kojem se ne zna, zaista ne zna, ko napreduje, iako svi duboko znamo na čijoj nam je srce strani. Manjih. Potlačenih.

Možda bi najpoštenije bilo da se za glasove bore šaketanjem pred TV kamerama jer i ono što govorom poručuju ne možemo nego imenovati – verbalnim šaketanjem.

Ratnik je protekloga “rata u nas”, zaboravljen, odbačen, rastavljen, ali taj korak koji sve dalji mu je, kao iz strahova pogrbljene balerine, sve nepotrebniji je u svojem udaljavanju.

Gledajući film The Salton Sea (2002)

Željko Komšić je, nikad dosta ponavljanja, ništa do jedan od generatora političkog nasilja u BiH, čovjek koji ponavlja greške a zna vrlo dobro da će rezultat biti samo buka i nered

Vučićeva odluka o vraćanju obaveznog vojnog roka koji je ukinut 1. januara 2011. godine samo je dosledno nastavljanje jedne duge i pogubne tradicije. Od radikala koji je političku karijeru napravio na brdu leševa ništa se drugo i ne može očekivati. Svega ovoga ne bi bilo da je čitao neke bolje knjige i slušao malo bolju muziku.

U Čitaonici Žurnal predstavljamo poeziju Selme Asotić...

Zahiragić možda izgleda neozbiljno, ali namjere njega i njegovih sljedbenika su izuzetno ozbiljne – blaćenje, degradacija, zastrašivanje, disciplinovanje - usmjerene na sve neistomišljenike, do konačne transformacije društva.

Dobro kao društvena potreba, i kazalište koje nije kulinarsko, koje bi da operira glađu, ali je pravljeno kao prevratničko, kao ono koje može čitav grad dići na noge.

Maternica je organ (preskačem odmah na stvar, jer zaista, zar žena ima ijedan drugi organ koji je ideološki, vjerski i politički važan?) koji nije nikakav „sveti inkubator“, neka mi oproste sve kolege i kolegice koje su pisale, ili mislile drugačije. Ona. Maternica. Ona je javni prostor.

Nekada smo bili sanjari. Maštali o velikim ljubavima koje će čovječanstvo zapamtiti, o putovanjima na kojima će se naši životi i naše vrijeme susresti u prostoru sa životima sanjara koji su nam prethodili.

Putinova ideološka mašinerija već godinama zloupotrebljava ovaj praznik i sećanje na Drugi svetski rat kao instrument sveopšte militarizacije društva i pripremu za nove ratove. Nije ni čudo što se takve zloupotrebe dobro primaju u srpskom društvu.

Pun nam je kalendar značajnih datuma. Ali, sem religijskih, znate li makar jedan koji slavljenici dočekuju sa osmijehom? Naši državni i entitetski praznici kod jednih izazivaju ponos a kod drugih prezir. Obilježavaju se godišnjice bitaka, masovnih stradanja, odvratnih zločina, postrojavaju se veterani, ljube ratne zastave...

Kao sve drugo u Bosni i Hercegovini i nogomet je postao potpuno nesuvisla igra oko koje se odvijaju stravične stvari. Još je samo po tome nogomet u Bosni i Hercegovini preslik stvarnosti, odnosno istinski nastavak rata drugim sredstvima

Objavljujemo nekoliko odlomaka iz knjige Marka Tomaša "Ivica Osim: Utakmice života". U ovom nastavku autor piše o legendarnoj ostavci posljednjeg jugoslovenskog selektora...

Objavljujemo nekoliko nastavaka iz knjige Marka Tomaša "Ivica Osim: Utakmice života". U ovom nastavku autor piše o brazilskoj euforiji.