Dobro kao društvena potreba, i kazalište koje nije kulinarsko, koje bi da operira glađu, ali je pravljeno kao prevratničko, kao ono koje može čitav grad dići na noge.

Maternica je organ (preskačem odmah na stvar, jer zaista, zar žena ima ijedan drugi organ koji je ideološki, vjerski i politički važan?) koji nije nikakav „sveti inkubator“, neka mi oproste sve kolege i kolegice koje su pisale, ili mislile drugačije. Ona. Maternica. Ona je javni prostor.

Nekada smo bili sanjari. Maštali o velikim ljubavima koje će čovječanstvo zapamtiti, o putovanjima na kojima će se naši životi i naše vrijeme susresti u prostoru sa životima sanjara koji su nam prethodili.

Putinova ideološka mašinerija već godinama zloupotrebljava ovaj praznik i sećanje na Drugi svetski rat kao instrument sveopšte militarizacije društva i pripremu za nove ratove. Nije ni čudo što se takve zloupotrebe dobro primaju u srpskom društvu.

Pun nam je kalendar značajnih datuma. Ali, sem religijskih, znate li makar jedan koji slavljenici dočekuju sa osmijehom? Naši državni i entitetski praznici kod jednih izazivaju ponos a kod drugih prezir. Obilježavaju se godišnjice bitaka, masovnih stradanja, odvratnih zločina, postrojavaju se veterani, ljube ratne zastave...

Kao sve drugo u Bosni i Hercegovini i nogomet je postao potpuno nesuvisla igra oko koje se odvijaju stravične stvari. Još je samo po tome nogomet u Bosni i Hercegovini preslik stvarnosti, odnosno istinski nastavak rata drugim sredstvima

Objavljujemo nekoliko odlomaka iz knjige Marka Tomaša "Ivica Osim: Utakmice života". U ovom nastavku autor piše o legendarnoj ostavci posljednjeg jugoslovenskog selektora...

Objavljujemo nekoliko nastavaka iz knjige Marka Tomaša "Ivica Osim: Utakmice života". U ovom nastavku autor piše o brazilskoj euforiji.

Danas je preminuo veliki evropski trener i posljednji jugoslovenski selektor Ivica Osim. Za Plavi vjesnik Osim je 1969. godine u nekoliko nastavaka pisao o najvažnijim detaljima iz svoje karijere. Uz redakcijsku obradu prenosimo ove tekstove koje je od zaborava spasio blog Yugopapir

Znamo, već tisuću puta kazano – ne postoji kolektivna krivica, postoji samo individualna krivica, ali i kolektivna moralna odgovornost!

Umjesto da je mudra, lijepa i uzvišena poput Makovih stihova BiH je mala, jadna i duhovno bijedna sisaonica nargila, vesala i koječega još. A što će nama pušačima hiža Makova?

Prema nekim medijima, Ukrajinci već dva meseca žive u zabludi da je Rusija izvršila agresiju na njihovu zemlju i da ratuje protiv njih. Nije Putin planirao da osvoji Ukrajinu za tri dana, nego je sve ovo zapravo deo jednog lukavog plana, a ruski vojnici i oficiri oslobađaju civile tako što ih bombarduju, granatiraju, streljaju, muče, siluju i pljačkaju.

Gledajući film Dead Man's Shoes (2004): Mir je nemoguć, i tako će ostati sve dok postoje utvare, a utvara u koju si se pretvorio ne namjerava nigdje da ode.

Otkad znam za sebe stvara se novi svjetski poredak. A poretka je sve manje i manje. Događa se samo novo preslagivanje snaga. A svako to preslagivanje dodatni je korak u kaos. Čekajući dolazak barbara na granici nismo primijetili kako odavno šetaju među nama

Život se, piše Margerit Jursenar, ne sastoji od pobjeda i poraza, nego od kompromisa i zaborava. Ali umjetnost nije život. Ona je mnogo više od toga. Ili nije ništa.

Kao što se to obično dešava u sredinama u kojima su rodbinske i interesne veze godinama gusto isprepletene, posljednja generacija nacionalista nakaradno je mutirala - oni su primitivniji, direktniji i suroviji od svojih prethodnika, a sve dosadašnje ideje su maksimalno pojednostavljene, kao što to fundamentalisti obično rade

Ne postoji san koji će nas spasiti da ne budemo ranjeni, mi kojima je sudbina da živimo danas. Ne nasjedajte na propagandu.

Nitko, čini mi se, ne mrzi naše gradove toliko koliko poslovni ljudi. Nitko izuzev političara, koji su im uglavnom omogućili poslovni uspjeh, ne mrzi toliko ovu zemlju. Puno je primjera kojima bih mogao potkrijepiti tu tvrdnju i ukazati na činjenicu da oni od zemlje i gradova isključivo otimaju a daju malo ili ništa.

Ima nas bar 15 procenata koji bismo mogli da potpišemo sve ono što je Marinika Tepić govorila o genocidu i suočavanju s prošlošću, treba neko i nas da predstavlja u političkom životu. U svakom slučaju, ima nas malo više nego što je koalicija Ujedinjeni za pobedu Srbije osvojila na izborima. A mnogo više od onih koji su glasali za stranku čija je Marinika Tepić potpredsednica. Kako god bilo, možda nije zgoreg poslati poruku upozorenja u vidu male književne parafraze: “Došli ste u ozbiljne godine, zašto biste kvarili svoju biografiju?”