Preminuo je pjesnik Kemal Mahmutefendić. Žurnal je pored biografije, izabrao nekoliko pjesama ovog izvanrednog pjesnika...

Trideset godina zamrznutog konflikta smrzava kosti a životi nam prolaze u tjeskobi koja nam ždere vrijeme i živote. Zbog toga, na neki način ulovim sebe, a čujem da ni kod drugih nije drugačije, kako se osjećam ni živ ni mrtav.

Razumem da država preko svojih ideoloških aparata mora da širi zvaničnu ideologiju, ali preporučivati deci od sedam-osam godina da krenu putem stradalnika i pobijenih, da daju život za otadžbinu, naciju ili nekog sličnog idola – ipak je prilično perverzno, nehumano i nekrofilno. Kakva je to država za koju možeš samo da umreš?

Kad gledamo Sunce, vidimo kakvo je bilo prije 8 minuta i 19 sekundi (kako nas uči Georgij Gospodinov: kada bi netko sad odvrnuo Sunce s neba, mi to ne bismo znali još upravo tih 8 minuta i 19 sekundi), kad gledamo najbližu zvijezdu Suncu, vidimo kako je izgledala prije 4,2 godine.

Ništa ni mene niti druge pripadnike moje generacije nije spremilo za slom svijeta i potpuni preokret u setu vrijednosti. Prva polovica devedesetih godina prošlog stoljeća kao da predstavlja vremensko prostorni diskontinuum, neku vrstu crne rupe koja je usisala svijet za koji smo odgajani da bismo bili ispljunuti u neko potpuno novo doba u kojemu se ne znamo snalaziti

Boško Buha bio je heroj našeg detinjstva, ali za njega više nema mesta u društvu izraslom na šovinističkoj mržnji, ratu i zločinima. Sad su heroji sasvim drugačiji, ne liče na one neustrašive borce uz čije smo životopise odrastali. Nedavno je na kalemegdanskoj Grobnici narodnih heroja osvanuo grafit “Ratko Mladić je heroj, a ne ovi”.

Drugu pandemijsku godinu zatvaram kratkom plejlistom posvećenom bolesti i infekciji. Tim sada žalosno ispunjenim „proročanstvima“ koja su se tekstovima jugoslavenskog punka i novog vala otpočetka širila kao sami njihovi virusni uzročnici. Bolest, trulež i zaraza, uostalom, stoje u samom temelju punk metaforike, i razloge tome nije teško dokučiti

Kafana je ostala nadnacionalna i gazdarica nije dozvoljavala da se ta točka grada pretvori u išta drugo izuzev onoga što je i bila – mala kafana, začudo, iza solitera. Nikada u PREDAHU nije bilo kafanske tuče; za vrijeme rata metak nije opaljen, niti je glas na nekoga podignut. Gazdarica je bila bog i batina.

Kako objasniti činjenicu da nekome padne na pamet prodati ulično stablo preko internetskog oglasnika? To može pasti na pamet samo mozgovima koji su uvjereni da zbog krađe i oštećivanja javne imovine neće odgovarati. Takav način razmišljanja je rezultat dugogodišnjeg bezvlašća u Mostaru i Bosni i Hercegovini

U svojoj televizijskoj izjavi, ministrica nam je iscrtala trougao koji čini njenu Bosnu i Hercegovinu – Predsjedništvo, Vijeće ministara i Parlament. U tom domovinskom trouglu ona zapošljava članove svoje porodice, bliske prijatelje i saradnike. Kada kaže “svi mi imamo dobar život” ministrica misli na stanovnike te Zemlje izobilja, jer sve izvan nje za nju nije stvarni svijet, zamagljeno je i izvan fokusa. Ona tamo više nikoga zaista ne poznaje.

Dodiku je odbrana ugroženog identiteta donela luksuznu vilu na Dedinju vrednu dva miliona evra i nebrojene unosne poslove, on više i ne zna koliko tih nacionalnih identiteta (u evrima) ima na raznim bankovnim računima. Vučić je još kao mladić stupio u prve redove čuvara nacionalnog identiteta, pod vođstvom četničkog vojvode Vojislava Šešelja, da bi na kraju dogurao do apsolutnog gospodara cele Srbije, a koliko se njegov posao čuvara identiteta isplatio saznaćemo tek kad padne s vlasti. To su svetli primeri koje treba da slede srpska deca.

Crveni soliter jest bilo koja zgrada socijalističkog proleterijata ranih sedamdesetih prošloga stoljeća, objašnjavao sam poljskom pjesniku. Možda bolje - bilo koja zgrada igdje ili ikad. Sitnica razlike jest uočiti da, recimo, skrivanje mladog čovjeka pogrešnog imena čitav rat u stanu, čini soliter poprištem antičke drame

Kad zavlada sveopšte jednoumlje, nema mesta za drugačije, jeretičke glasove – osim na lomači. Na kraju, tome jedinstvo i služi, da bi se vršilo nasilje nad nepokornima, onima što stalno nešto zakeraju, izdvajaju se iz društva, štrče i kvare opštu sreću. A sve u ime nekog proizvoljno proglašenog totema i nacionalne svetinje. U takvom sistemu vrednosti koji očevidno naginje totalitarizmu, pomenuta sloboda je prilično originalno shvaćena, kao sloboda za inaćenje svetu i bivanje mimo sveta

Gledajući film Pump up the Volume...

Što te čini sretnim? Kako biti sretan? Indeks sreće je važniji od indeksa ekonomije. Sretnost je ekološka tema prvoklasna. Identitet zasnivati na radosti, kršćanski je nauk, monoteistički napose. Ne otjerati nikog.

Što se mene tiče, najvažnije u cijeloj priči je to što je bar malo osvijetlila Mehdija Alija, dječaka koji je devet najljepših godina sazrijevanja proveo u pritvoru. Teniser će ovo lako preboljeti.

Još uvijek nije kasno za dolinu Neretve. Samo tko će i kako zaustaviti vladu RS i kineske graditelje u realizaciji ovog projekta?

Vinko Pandurević je bio komandant Zvorničke brigade u okviru Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske, a njegova brigada je učestvovala u napadu na Srebrenicu u julu 1995. godine. U presudi Haškog tribunala stoji da je Pandurević osuđen „za ubistvo kao zločin protiv čovečnosti“, za „kršenje zakona i običaja ratovanja“, za „nečovečna dela, prisilno premeštanje kao zločin protiv čovečnosti“, kao i zato što „nije preduzeo nužne i razumne mere da svoje podređene spreči u počinjenju zločina"

Otkud tebi ovakva priča na prvi novogodišnji dan, pita Lj.? Pa, velim joj, jer sve zapravo traje samo jedan dan.