Dijala Hasanbegović: Svako ljeto je kao prvo

Dani su, napokon, duži. Nekoliko sati više provodimo na svjetlu, i sasvim bez naše volje, čini se, bolje smo. Nekoliko sati svjetla, to je sve što nam je potrebno, nekoliko sati više, kao da je prvo ljeto u našim životima. Svako ljeto je kao prvo. To je stvar s ljetom. Očekujemo od njega mnogo, a dobijemo onoliko koliko iskoristimo, pa makar bilo dva sata svjetlosti. Jer, nikad nije kasno spoznati da nekoliko sati svjetlosti može biti tih nekoliko sati koliko nam je ostalo da izdišemo na ovom svijetu, i u ovoj stvarnosti. Zapravo, tješimo se. Ovaj svijet i ova stvarnost je jedino čega ćemo se sjećati, ako stignemo ostariti. I deset reinkarnacija nije dovoljno, jer nećemo se sjećati prošlih žudnji. To je razlog zašto svi nismo budisti. Sjećanje. Sjećanje da ništa nije slično ovome svijetu, bez obzira koliko u njemu patili. Ništa nije slično sreći sad, danas, u ovom trenutku i u ovom svijetu, bez obzira i uprkos svemu, i nikad ništa neće biti. Kad odemo, ništa ne nosimo sa sobom osim sebe, a u nama – cijeli svijet. Nekad rascvjetao kao proljetna ruža, nekad kao žedna trava. Kakav god bio, ovaj nas je svijet naučio svemu što znamo. 

SERIJA RASTANAKA

Moj se život čini kao serija rastanaka, rekla sam prije nekoliko godina svojoj prijateljici, i ona se složila. Zaista, zbrojite svoje rastanke. To je zbir vašeg života. Ono što smo pustili, ono je slobodno i vječno će biti. Ono što držimo u sebi, nosimo u svoj privatni pakao. Zato je sloboda jedini raj koji možemo zamisliti. A šta je ona?

Sloboda da neko drugi bude sretan, uprkos tome što se protivimo svemu što ta sreća predstavlja. Sloboda da neko bude vlasnik svog života, pridrži ga ili oduzme, i da tom čudesnom nekom držimo ruku i podržavamo ga, šta god odlučio. Ko ima hrabrosti za to, naš ne prijatelj. Ko nema, još je jedna drugarska, izgubljena duša, ali možda to shvati tek sljedeće ljeto. 

U bilo kojem trenutku života, možemo izgubiti sve, uključujući i sebe, u zenitu sunca kojeg nismo sanjali baš takvim, baš tako toplim, baš tako odlučnim. U jednome trenutku, priroda kojoj smo i rod i neprijatelj, okrenut će ravnodušne oči i zapeći paklenom umjesto umilnom, rajskom, sunčevom svjetlošću. I sve ćemo račune riješiti: s onima kojima se nikad nismo sastali, s onima kojima nikad nismo rekli, s onima koji su nas zauvijek izgubili. Sa svojim i tuđim sjenama, ovog ljeta, podsjećat ćemo se, kako je nekad sunce znalo osloboditi zapadni vjetar da umine bolove u našim udovima u ranim večernjim satima. I koliko smo bili zahvalni na vjetru zorom, kad bi sva bol minula, i kad bismo pravednički zaspali, kao da je sutra novi svijet, a ne novi dan. 

Budimo ponizno zahvalni na novom danu. Jer, život je trenutak u svemiru. Naš život... pa, mi smo morali da izmislimo mjerne jedinice za njega. Sve smo mi morali – kalendar, sat, raspored. Sve smo mi morali, da damo ritam životu. Komponirali smo ga, ne s ljubavlju, nego s nuždom. Ljeto je tu da nas podsjeti da smo to učinili. Elementarna nepogoda koja je postala naše ljeto je tu da nas podsjeti da priroda ne liječi naše bolesti, nego ih rađa. I potpuno joj je svejedno, jesmo li spavali ili jeli, jesmo li se znojili ili pili, očekivat će od nas da budemo tu, na mjestu koje nam je dosuđeno, da obavimo svoj zadatak. Meso i znoj. To smo zaslužili, kao ljudski rod, kao najnaprednija od svih životinja, kao neživotinja, kao čovjek. 

LJETO VAS VOLI

Tako da, bilo bi dobro uskočiti u tramvaj, trolejbus, autobus, i sastati se sa starim prijateljem, jer svako ljeto miriše kao posljednje. To je stvar s ljetom: ostavlja nam žudnju. Nepresušnu, mirisnu, na jesen čak bogatu darom – žudnju. Za bogatstvom osjećaja sebe i drugog. I uskočimo na taj tramvaj, i neko se iskreno znoji, neko miriši na Diorov Poison, ali i u besplatnoj i u skupoj varijanti, kupamo se u vlastitim tjelesnim svjetovima, jer znate, ljeto je najtjelesnije godišnje doba. Ljeto će nas podsjetiti koliko imamo kila, bora, žila – ali neće nas biti briga. Ljeto obično dolazi sa sedativom. 

I uskočite na taj tramvaj, trolejbus, autobus. Sutra nas možda neće biti, i možda nas već nema ni danas. Izgubili smo se negdje, posvuda smo, skupljat ćemo se do jeseni, i nema veze. Jer ljeto je, i sve je dozvoljeno. Ljeto je nešto kao Božić za nevjerne. Nepresušni izvor milosti za nepriznate grijehe. 

Ljeto vas voli. Pokušajte voljeti i vi. 

(zurnal.info)