Ako ne tražim previše: Volio bih glasati da i meni bude bolje, ne samo političarima

Ne znam što mi je to trebalo, ali pročitao sam nekoliko analiza trenutne političke situacije. Uočio sam da su one uglavnom iste. Zajedničko im je to što su dosadne i neinventivne, i što se sve svode na teorije da treba glasati za ovog da ne bi pobijedio ovaj, pa da onda onaj uđe u koaliciju s ovim, koji će spriječiti koaliciju onih s onim, što će pojačati poziciju ovih. Sugerišu nam da bi bilo dobro da glasamo za ovoga kako ne bi pobijedio ovaj, pa će onda taj da uzme još jedan mandat tokom kojeg neće raditi ama baš ništa izuzev što će nastaviti ugodno stariti. Analitičari nas uvjeravaju da ako glasamo za ove onda će biti dobro, jer će sve ostati isto, dakle nikakvo, ali ipak sadržajnije nego što je nesretnicima u Mariupolju, recimo.

Teško mi je čitati te zamršene teorije, a još teže mi ih je prihvatiti, jer ja bih volio glasati da meni bude bolje. Ne mora biti pretjerano bolje, ne valja ništa naglo, nego skromno i pomalo. 

NE TRAŽIM PUNO

Zaista ne tražim puno. Evo, recimo, ne mora me se baš svaki dan u kampanji podsjećati na to šta sam sve prošao u ratu. Godinama se trudim da zaboravim najgore dane. Izgleda da sam to radio suviše marljivo, jer sam usput zaboravio i neke lijepe, nedužne detalje. Previše sam žrtvovao, pa mi ne prija kada me na rat podsjećaju kojekakvi lažovi, twitter huškači, bitange koje profitiraju na friziranju ratnog sjećanja ili oni koji ga nisu ni doživjeli, nego uspomene evociraju iz memoara polupismenih generala. Volio bih kada bi mi dan počinjao s vremenskom prognozom a ne podsjećanjem da se na taj dan obilježava godišnjica neke bitke ili zločina. 

Također, ne mora se svaki dan guslati o patriotizmu. Kod nas na njemu najviše insistiraju oni koji svakodnevno uništavaju mogućnosti normalnog života u BiH, koji su domoljubno od države oteli javna dobra i prirodne ljepote, poreski dužnici i braća koja su se samovoljno odrekla bh državljanstva pa sad ratnički trube sa ugodne daljine. Nema većeg licemjerja nego kada takvi pozovu čestitog bosanskohercegovačkog stradalnika na patriotizam. 

Ne mora me se baš svako jutro, odmah nakon patriotskih budnica, podsjećati da živim u nefunkcionalnoj državi i marionetskoj tvorevini koja se mora raspasti. Bilo bi lijepo da neko jednom kaže kako je donesen petogodišnji plan koji će cijeloj državi omogućiti ekonomski prosperitet i bolji život za sve i to baš za sve. Ne mora biti baš petogodišnji, neka bude jednodnevni, da se barem pokaže dobra volja, kratkoročna vizija, bilo šta što bi me uvjerilo da neko planira budućnost za ovu državu. Sad bih potpisao da opraštam svim ratnim profiterima i tranzicijskim pljačkašima, ko je jamio-jamio, samo ako pristanu da od ovog momenta posluju pošteno, da ne glođu sve ko skakavci, nego da ostave nešto i nama. Ali, to je nemoguće iz više razloga. Jedan od njih je svakako to što se mene ništa ne pita u ovoj državi, a drugi, još jači od prvoga, jeste što naši tajkuni nikada ne bi pristali na to. Neutaživa je njihova glad.  

ZA KOGA BIH VOLIO GLASATI

Volio bih glasati kao kakav gospodin, opušteno i natenane, za listu na kojoj neću vidjeti iste, tristo puta kompromitovane njuške koje prezire čak i njihova uža familija, decenijske budžetske parazite, potpuno otuđene od stvarnosti. Ukratko, volio bih da na izbornim listama vidim neke fotošopirane portrete koji mi se ne gade. 

Volio bih glasati za nekoga ko je pet puta pametniji od mene, što zaista nije neki pretjeran zahtjev. Za osobu koja je poštena, obrazovana, odmjerena, sa međunarodnom reputacijom, za koju se neće ispostaviti da je primitivni grabežljivac koji na ime tetkinog papagaja posjeduje apartmansko naselje u Makarskoj i hotele na olimpijskim planinama, za nekoga ko nije ratni huškač, porodični nasilnik ili seksualni manijak, ko neće funkciju koristiti da liječi srednjoškolske komplekse, falsifikuje diplome i porodične grbove. Ne mogu glasati za švercera koji je izrastao u nacionalnog prosvjetitelja, ili nekoga ko djetinjasto laže da je herojski ležao u snijegu i postio. Teško mi je glasati i za onoga ko se godinama vrti u političkim krugovima bez ikakvog efekta, izuzev da izazove mučninu kod posmatrača.

Ne mora ta osoba za koju bih glasao voljeti ni umjetnost, ne treba pretjerivati, dovoljno je da je ne prezire ili da barem zna da postoji. Evo, pristajem da ne budemo ni istomišljenici, tolerantno ću istrpiti da budemo na različitim stranama ideološkog spektra. Zadovoljiću se s tim da zamišljeni kandidat ne bude prevelika štetočina i da ponekad pokaže bar mrvu empatije za drugoga i za njegovo stradanje. 

I, na kraju, volio bih čitati političke analize koje na umu imaju dobrobit društva a ne profit neke političke partije. U kojima autori ne govore sa nacionalne ili političke pozicije i koji primaju platu od poslodavca a ne stranačkog crnog fonda. Također, bilo bi lijepo da mi analitičari ne vrijeđaju inteligenciju i ne prodaju plitke spinove. 

Ukratko, volio bih čitati neku analizu, a da mi poslije ne bude krivo što sam ikada naučio sva slova.

(Zahvaljujem se svima koji su dobrovoljno stigli do kraja ovog teksta. Jer, nikakve koristi od njega. Ko da sad vidim da će nakon izbora sve biti isto - svi će glasati za svoje a niko za sebe.)

(zurnal.info)