Pismena zadaća: Karijera Blaža Sliškovića je metafora naših života

 

 

Jezik me uvijek dovodio u nevolje ali ono što će me na koncu dotući jeste sve što sam prešutio kako ljudima ne bih razbijao iluzije. Neke stvari pak ne valja prešutjeti. Ali, takva su vremena, prostor da spominjemo kako valja dobro paziti što pričaš. Za tili čas se prometneš u najvećeg zlotvora u povijesti. Isprva te to štrecne ali onda pažljivo osmotriš te otrovne verbalne strelice ispaljene u tvom pravcu. A one jadne, nikakve, lomljive, napravljene od zlobe, kompleksa, licemjerja i, najtužnije, od čiste, apotekarske mržnje. Zmija te strijelce da ujede otrovala bi se mržnjom. 

 

JEZIK I ŠARM

 

Takvi su strijelci takve strelice proteklih dana ispalili u pravcu legende Veleža, Hajduka i jugoslavenskog nogometa, Blaža Baku Sliškovića a sve zbog intervjua kojeg je ovaj dao tjedniku Nedeljnik iz Beograda. 

Svi znamo da je Baku njegov jezik nebrojeno puta uvalio u nevolje. Njegov šarm i to što je, jebiga, riječ o Baki, vadilo ga je iz tih nevolja ali interesantno je kako mnogi jedva čekaju ne bi li se ostrvili na njega. Naime, nikako im ne uspijeva diskreditirati ga pa kakvu god budalaštinu Slišković ispalio. Teško uče, nikako da utuve da oni Baki ne mogu ništa. Najžalosnije je pak što nikako da shvate da se ljubav ne dokazuje mržnjom. 

Tko zna kome je Baka uputio rečenice koje nam se mogu učiniti nezgrapnima, nepromišljenima pa i zlobnima ali jadno je kao dan da se posredno obraća određenoj osobi. Tjera čuveni mostarski inat i, što je najluđe, uspijeva mu da razotkriva zlobnike pune mržnje koji mu važu svaku riječ i mjere svaki korak. Ali, on je legenda Veleža i ništa što kaže neće to promijeniti. Njegov život i ono što je radio umnogome je pokazna vježba iz inata i ljudskosti. To govori i činjenica da je u vrijeme kada je mnoge bilo strah izgovoriti ime države Bosne i Hercegovine bez pitanja obukao dres reprezentacije. A nikakvog interesa ni koristi u tome nije bilo. Baka je samo radio ono što je smatrao ljudskim i normalnim. Tim je činom u temelj ideje naše zemlje ugradio nadu da jednog dana stvari mogu biti „normalne“.

Kad je postao izbornik Bosne i Hercegovine bio je jedan od onih koji je svima rekao da igrači hrvatske i srpske nacionalnosti nisu gosti u dresu vlastite reprezentacije nego da naprosto igraju za svoju zemlju. Bez ikakvih problema je dolazio na „Crvene večeri“ i oblačio dres svog kluba. I nikada u ničemu od toga nije bilo teatralnosti niti guranja pod nos. Činio je to toliko prirodno da se čovjeku na trenutak moglo učiniti da živi u normalnoj zemlji neopterećenoj mržnjom. 

 

MRŽNJA

 

Zato Baku ne treba niti braniti niti pravdati. Ono što je Baka rekao u intervjuu možemo problematizirati ali puno je veći problem količina mržnje koju su neki ljudi po medijima i društvenim mrežama izbljuvali prema ovoj hodajućoj legendi, legendi koja je ostavila toliki trag u povijesti nogometa i koja je toliko dirnula naše živote da je i dan današnji zanimljiva novinarima svih generacija iz svih bivših jugoslavenskih republika. A recite mi, molio bih, koliko je igrača čiji je nadimak dovoljan da i najmlađe generacije ljubitelja nogometa znaju o kome se radi? 

Na neki način, njegova karijera i njegov život su metafora ovih prostora. Tko zna koliko je Baka mogao u karijeri da nije bio belajbeg? Tko zna koliko smo i što smo sve mi mogli postići da nije bilo što je bilo. On je, dakle, metafora za naš omiljeni hobi, šbb kbb(što bi bilo kad bi bilo) povijest. Nikad ostvareni potencijali, nikad dosegnute visine. To je ono na što nas podsjeća. A bit čovjek a metafora nije lako ali Baka se i s tim nosi nonšalantno i prirodno kao i sa svim drugim stvarima koje bi bilo kome izuzev njemu bile breme. 

Nije Baka niti to što govori problem. Naime, u demokraciji može reći tko god što ima za reći i o svemu možemo raspravljati. Ali tamo gdje vlada mržnja nemamo osnovni okvir za demokratsku raspravu. A Blaž Baka Slišković svojim je provokatorskim rečenicama još jednom ukazao na najveći problem Bosne i Hercegovine a on se kliče, rekli bi Slovenci – MRŽNJA.

 

VELEŽ

 

Ljudi koji mrze su bolesni i ja ih iskreno žalim kao i svakog bolesnog čovjeka. Jer što je nego bolesnik osoba koja misli da mržnjom prema Baki iskazuje ljubav prema Veležu. A Velež nije klub mržnje i opstao je isključivo zahvaljujući ljubavi i poštovanju za što je barem malim dijelom zaslužan i Blaž Slišković koji se tog dresa nije odrekao u vrijeme kada bi mnogi voljeli retuširati svoje biografije i očistiti ih odbilo čega vezanog uz Velež. Između ostalih, on je legitimirao klub u vrijeme kad su sve njegove legitimacije razvučene i spaljene. Mostar, Velež i Baka su neodvojivi. Velež može bez svih nas koji komentiramo sa strane i volimo i navijamo za klub ali bez Mare, Duška, Bake, Čorbe, Avde i drugih gubimo poveznicu s vlastitom ljubavlju. Oni su igrali igru koja je bila Veležova lična karta. I sva mržnja spram Bake u ime ljubavi prema Veležu nikoga neće učiniti povezanijim s tim klubom od Blaža samog. 

Nalupetao je Baka u jednom odgovoru mladom beogradskom novinaru štošta upitno i što može biti predmetom rasprave ali nigdje tu osnova za mržnju nema. Dečko je, rečeni novinar beogradskog lista, jako mlad a, začudo, navija za Velež. Romantična i romantično tragična povijest našeg kluba šarmirala ga je i zavela do ljubavi. Voljeti klub znači donekle biti dijelom velike legende koja vremenski nadilazi kratkoću ljudskog postojanja. Za tu ljubav su zaslužni oni o kojima se govori i kada više odavno ne igraju. A igra Veleža bila je posebna, kao da je odražavala klimu i svjetlo ispod kojeg se rađala, odražavala je i specifični i ne svima probavljiv mostarski humor čiji cilj nije samo poniziti i ismijati predmet šale nego i nadmudriti ga. Iz Bake progovara ogorčenost, tko zna kome on upućuje inadžijske poruke ali nigdje tu ni trunke mržnje nema. S takvima se da pričati. Ali s onim koji mrze nema osnovnih pretpostavki za razgovor.

 

IGRA KAO SLOBODA

 

Negdje sam davno zapisao kako je igra Veleža najviše nalikovala slobodi. Nitko ne zna kako ona izgleda ali mora biti da je prekrasna. A Bakine varke, šutovi, driblinzi, oni su bili dio tog kolektivnog bijega u slobodu na kojeg je ličila igra Veleža. Toj i takvoj ideji kluba mržnja čini više štete nego Bakine neumjesne izjave o mostu. Uostalom, takve su izjave tu da budu predmetom rasprave. Drvlje i kamenje mržnje koje su zbog izjava zasuli Baku suprotni su toj ideji po kojoj se nasilju inatimo ljepotom, varamo ga i ismijavamo.

Ako ništa drugo opet smo u svemu dobili realnu sliku BiH. Nažalost, nitko zbog toga neće primijetiti po meni jako važnu stvar i još jedan problem pokušaja zatiranja identiteta a o čemu govori anegdota kada Baka i Enver Marić odbijaju ući u autobus reprezentacije dok se tabla s natpisom Bosna ne zamijeni natpisom Bosna i Hercegovina. Nitko se neće osvrnuti niti na činjenicu da će poljana na kojoj je Blaž Slišković kao dijete igrao nogomet uskoro nestati u bešćutnoj investitorskoj najezdi na staro gradsko jezgro. Mjesto koje je moglo postati park, javna površina od koje bismo koristi mogli imati svi postat će još jednom žrtvom pohlepe. Nije dosta što karakondžula od hotela Ruža narušava arhitektonski sklad Starog grada, treba nam odmah pored hotela još jedno zdanje koje vrijeđa i samo sjećanje na Mostar i sve ono što smo mogli a nismo. Dosta nam je Baka da nam pokaže koliko smo posvađani sami sa sobom, volio bih da nam to ne mora više pokazivati nasilna arhitektura, ali dok god mrzimo mržnja će nam se obijati o glavu jer slijepi nećemo vidjeti ni hotel Marriott pred nosom, pardon, prst pred Starim gradom ili kako to već ide. 

(zurnal.info)