Imamo li oružja i municije? Hoće se sad nositi mobilni na liniju, ili ostaju kod komandi četa? Hoće li komandiri vodova praviti viber grupe? Ali, zato, imat ćemo, napokon, sve svoje. Sve što nam je oteto, malo po malo.

Tako je to u reality show svijetu. Ako već možemo odlučiti tko će pobijediti u nekom suludom rialitiju, onda sigurno imamo pravo komentirati i odluke međunarodnog tribunala za ratne zločine.

Sva javna preduzeća zaposeli su potpuno nekompetentni partijski kadrovi. Keramičar Bratislav Gašić je šef Bezbednosno-informativne agencije; Zoran Đorđević, bivši šofer Jorgovanke Tabaković, koji se u međuvremenu doškolovao i dobio zvanje – kako sam kaže – “finansiste”, bio je prvo ministar odbrane, pa ministar rada, a sad je direktor Pošta Srbije; urednica “Velike Srbije” Jadranka Joksimović je ministarka za evropske integracije, kelner je državni sekretar u Ministarstvu privrede, i tako redom, primera ima bezbroj.

Hrabrog dječaka – komesara Krajiškog proleterskog bataljona, E. Midžića, četnici zarobljavaju u klopci prema Čemernici, pa ga predaju ustašama. Ovi mlate, ovi to odmah kod crkve, kod Rođenja presvete. Tako je stradao u pola ljeta '42., za Drugog rata, prijedorski gimnazijalac, beogradski student prava, Narodni heroj Jugoslavije od 5. 7. 1951.

Najdraže kvazipatriotsko poređenje s domovinom je majka. Mislim da ono nije upotrebljivo na našim prostorima. Ovdje domovine nisu nježne niti brižne. Primjerenije ih je uporediti ih sa razmaženim djetetom koje neprestano skreće pažnju na sebe, histeriše, ispituje granice i traži što mu ne pripada

Suština onoga što je gradonačelnica Karić izgovorila je pokušaj relativiziranja gnusnog nacionalističkog ispada i po tome je svojevrsna preslika nekolicine medijskih nastupa Zorana Milanovića.

Ako vas na mjesto hrvatskog člana Predsjedništva BiH dovedu birači bošnjačke nacionalističke stranke, onda je posljedica da vašu politiku kreira SDA. Ako vam poziciju gradonačelnika Sarajeva omoguće birači skloni desnim bošnjačkim nacionalističkim strankama, onda na spomen ploču za zločine na Kazanima ne možete staviti koji su zločinci to učinili. Ako vam u gradu postoje ulice i škole nazivane po fašistima, onda ne možete za sebe reći da imate multikulturni karakter. Ako kažete da nema više prostora za toleranciju, onda to nije Sarajevo kao što je nekad bilo!

Zašto rizikovati bankrot, sankcije, totalnu međunarodnu izolaciju i ubrzani kraj sopstvene političke karijere? Da se BiH graniči sa Rusijom, Dodikove radikalne odluke bile bi mnogo razumljivije. Bilo bi jasno da ide u smeru formiranja neke nove Narodne republike Donjeck, uz podršku ruskog hazjajina, ali Rusija je ipak prilično daleko, na čemu joj je ovde svako razuman neizmerno zahvalan.

Sjećanje na rat je jebeno. Prašina vađena iz oka, isto je mokra. Pamćenje je kao slika koja nestaje točno onako kako je nastajala, crticu po crticu, sloj po sloj, sve nerazgovjetnije. Poludjela Mnemozina je odlična za opis. To je moj PTSP u kratkim crtama, rekao je.

Da ovo dvoje mladaca drže istu liniju kao i njihovi politički prethodnici pokazali su najviše odnosom prema neuralgičnim točkama srpske i „probosanske“ politike. Stanivuković je ponajprije odnosom spram događaja u Crnoj Gori iskazao lojalnost srpskom nacionalizmu dok je Benjamina Karić licemjerje tzv. građanske političke opcije pokazala u „slučaju Kazani“.

U vreme Vučićeve radikalske mladosti znao se red kad je u pitanju prisilno oduzimanje imovine, pogotovo u krajevima na koje je omalena Srbija želela da se proširi. Lepo dođu vojne i paravojne formacije, pobiju i proteraju nesrpsko stanovništvo, otmu stanove, kuće i imanja, a potom to fino legalizuju Zakonom o korištenju napuštene imovine. Slične metode eksproprijacije primenjivane su i na domaćem terenu, u čemu su prednjačili upravo radikali.

U Čitaonici Žurnal čitajte odlomak iz romana "Dnevnik nepušača" Mladena Blaževića

Cjepivo je poput demokracije. Nesavršeno ali boljih rješenja nemamo. Ako svi odradimo svoj dio, posao će biti završen. One koji podbace mora se pozvati na odgovornost. Kao što se mora pozvati i BH političare zbog ljudskih žrtava u pat situaciji u kojoj nas, ti žderači tuđeg vremena, drže trećinu prosječnog ljudskog života

Predsednik Vučić savetuje policiji da ne radi svoj posao, da ne štiti bezbednost i živote građana. A oni građani s kojima bi demonstranti trebalo da se izbore su naprednjačke jurišne trupe koje su ove subote bile naoružane letvama, štanglama, čekićima i bagerom. Izgleda da bi i predsednik voleo da vidi neke oružane sukobe i da neko u njima pogine. Kad mu već nije išlo u Crnoj Gori, na sever Kosova ne sme da udari, a ni od Dodika nema vajde, bar da iskoristi prednost domaćeg terena

Život u Hercegovini mogao bi nestati. Zbog nekakvih bičakčića i hamovića i njihovih odanih paževa koje mi biramo u vlast kako bi štitili njih i sebe od zakona koji su dužni provoditi. Zbog ljudske pohlepe i gluposti. Zbog istih stvari zbog kojih se tu stoljećima živjelo i opstajalo iz inata uskoro više ni inat neće biti moguć. A mrtvoj zemlji ne trebaju ni profit ni struja.

Ne mogu biti objektivan u ovom slučaju. Ne zanimaju me nikakve ekonomske analize, statistike, opravdanja, naročito ne botovske dezinformacije. U sukobu između rudara i vlasti, slijepo biram rudarsku stranu. Vjerujem da je to strana pravde, da su na njihovoj strani vrijednosti koje smo izgubili.

Vučić i Dodik su nimalo slučajni partneri, spajaju ih neprestana proizvodnja vanrednog stanja i „razvlačenje pameti“ kao metod vladavine. A tu su i negovanje ekstremnog nacionalizma, čuvanje zločinačkog nasleđa, te propratna korupcija nadrealnih razmera. Sve pod budnim okom Kremlja kojem je u interesu destabilizacija regiona, držanje svih dostupnih država van evroatlantskog kursa i sprečavanje evropskih integracija. Nije teško videti da su Vučić i Dodik Republici Srpskoj namenili sudbinu balkanske verzije Donjecka i da su spremni da idu do kraja zarad ostvarenja svog naopakog nauma

Glumili smo da smo mrtvi. Dobili smo dozvole u komandi da možemo igrati mrtve, poginule vojnike. Tako smo kraj rata dočekali kao mrtvi glumci i živi vojnici.

Mučni poslijeratni period Komšiću nije bio nimalo mučan. Naprotiv, “bilo je to vrijeme ruža”, imao je visoka primanja i uživao sve privilegije koje ova država nekome može dati. Kako sam kaže, bilo mu je “ugodno u miru” i “možda je bio suviše uljuljkan i opušten” pa je zaboravio da državu treba graditi. Kako smo se mi osjećali za to vrijeme?