Godinama sam bio ponosni Djed Mraz, što mi daje autoritet da zaključim: nije dobro nekome pokušati uskratiti ono što ga usrećuje. To ne može biti tradicija niti jednog pristojnog društva.

Sve što možemo uraditi jeste biti tu jedni za druge i ponovno se učiti povjerenju. U ovakvom svijetu barem možemo pokušati naše male živote ispuniti toplinom i ljubavlju. Ionako je to jedino bitno. Čudo života i čudo ljubavi jedino su što nam treba i u novoj godini koja će sigurno doći štogod tvrdio billboard u Zenici.

Novac u budžetu je nebranjen, nezaštićen, stavljen na izvol’te svakome ko mu ima makar i najmanji pristup, i to bez ikakvih posledica. Pare iz novčanika ostavljenog na klupi u parku imaju veće šanse da ne budu pokradene

Imamo li oružja i municije? Hoće se sad nositi mobilni na liniju, ili ostaju kod komandi četa? Hoće li komandiri vodova praviti viber grupe? Ali, zato, imat ćemo, napokon, sve svoje. Sve što nam je oteto, malo po malo.

Tako je to u reality show svijetu. Ako već možemo odlučiti tko će pobijediti u nekom suludom rialitiju, onda sigurno imamo pravo komentirati i odluke međunarodnog tribunala za ratne zločine.

Sva javna preduzeća zaposeli su potpuno nekompetentni partijski kadrovi. Keramičar Bratislav Gašić je šef Bezbednosno-informativne agencije; Zoran Đorđević, bivši šofer Jorgovanke Tabaković, koji se u međuvremenu doškolovao i dobio zvanje – kako sam kaže – “finansiste”, bio je prvo ministar odbrane, pa ministar rada, a sad je direktor Pošta Srbije; urednica “Velike Srbije” Jadranka Joksimović je ministarka za evropske integracije, kelner je državni sekretar u Ministarstvu privrede, i tako redom, primera ima bezbroj.

Hrabrog dječaka – komesara Krajiškog proleterskog bataljona, E. Midžića, četnici zarobljavaju u klopci prema Čemernici, pa ga predaju ustašama. Ovi mlate, ovi to odmah kod crkve, kod Rođenja presvete. Tako je stradao u pola ljeta '42., za Drugog rata, prijedorski gimnazijalac, beogradski student prava, Narodni heroj Jugoslavije od 5. 7. 1951.

Najdraže kvazipatriotsko poređenje s domovinom je majka. Mislim da ono nije upotrebljivo na našim prostorima. Ovdje domovine nisu nježne niti brižne. Primjerenije ih je uporediti ih sa razmaženim djetetom koje neprestano skreće pažnju na sebe, histeriše, ispituje granice i traži što mu ne pripada

Suština onoga što je gradonačelnica Karić izgovorila je pokušaj relativiziranja gnusnog nacionalističkog ispada i po tome je svojevrsna preslika nekolicine medijskih nastupa Zorana Milanovića.

Ako vas na mjesto hrvatskog člana Predsjedništva BiH dovedu birači bošnjačke nacionalističke stranke, onda je posljedica da vašu politiku kreira SDA. Ako vam poziciju gradonačelnika Sarajeva omoguće birači skloni desnim bošnjačkim nacionalističkim strankama, onda na spomen ploču za zločine na Kazanima ne možete staviti koji su zločinci to učinili. Ako vam u gradu postoje ulice i škole nazivane po fašistima, onda ne možete za sebe reći da imate multikulturni karakter. Ako kažete da nema više prostora za toleranciju, onda to nije Sarajevo kao što je nekad bilo!

Zašto rizikovati bankrot, sankcije, totalnu međunarodnu izolaciju i ubrzani kraj sopstvene političke karijere? Da se BiH graniči sa Rusijom, Dodikove radikalne odluke bile bi mnogo razumljivije. Bilo bi jasno da ide u smeru formiranja neke nove Narodne republike Donjeck, uz podršku ruskog hazjajina, ali Rusija je ipak prilično daleko, na čemu joj je ovde svako razuman neizmerno zahvalan.

Sjećanje na rat je jebeno. Prašina vađena iz oka, isto je mokra. Pamćenje je kao slika koja nestaje točno onako kako je nastajala, crticu po crticu, sloj po sloj, sve nerazgovjetnije. Poludjela Mnemozina je odlična za opis. To je moj PTSP u kratkim crtama, rekao je.

Da ovo dvoje mladaca drže istu liniju kao i njihovi politički prethodnici pokazali su najviše odnosom prema neuralgičnim točkama srpske i „probosanske“ politike. Stanivuković je ponajprije odnosom spram događaja u Crnoj Gori iskazao lojalnost srpskom nacionalizmu dok je Benjamina Karić licemjerje tzv. građanske političke opcije pokazala u „slučaju Kazani“.

U vreme Vučićeve radikalske mladosti znao se red kad je u pitanju prisilno oduzimanje imovine, pogotovo u krajevima na koje je omalena Srbija želela da se proširi. Lepo dođu vojne i paravojne formacije, pobiju i proteraju nesrpsko stanovništvo, otmu stanove, kuće i imanja, a potom to fino legalizuju Zakonom o korištenju napuštene imovine. Slične metode eksproprijacije primenjivane su i na domaćem terenu, u čemu su prednjačili upravo radikali.

U Čitaonici Žurnal čitajte odlomak iz romana "Dnevnik nepušača" Mladena Blaževića

Cjepivo je poput demokracije. Nesavršeno ali boljih rješenja nemamo. Ako svi odradimo svoj dio, posao će biti završen. One koji podbace mora se pozvati na odgovornost. Kao što se mora pozvati i BH političare zbog ljudskih žrtava u pat situaciji u kojoj nas, ti žderači tuđeg vremena, drže trećinu prosječnog ljudskog života

Predsednik Vučić savetuje policiji da ne radi svoj posao, da ne štiti bezbednost i živote građana. A oni građani s kojima bi demonstranti trebalo da se izbore su naprednjačke jurišne trupe koje su ove subote bile naoružane letvama, štanglama, čekićima i bagerom. Izgleda da bi i predsednik voleo da vidi neke oružane sukobe i da neko u njima pogine. Kad mu već nije išlo u Crnoj Gori, na sever Kosova ne sme da udari, a ni od Dodika nema vajde, bar da iskoristi prednost domaćeg terena

Život u Hercegovini mogao bi nestati. Zbog nekakvih bičakčića i hamovića i njihovih odanih paževa koje mi biramo u vlast kako bi štitili njih i sebe od zakona koji su dužni provoditi. Zbog ljudske pohlepe i gluposti. Zbog istih stvari zbog kojih se tu stoljećima živjelo i opstajalo iz inata uskoro više ni inat neće biti moguć. A mrtvoj zemlji ne trebaju ni profit ni struja.

Ne mogu biti objektivan u ovom slučaju. Ne zanimaju me nikakve ekonomske analize, statistike, opravdanja, naročito ne botovske dezinformacije. U sukobu između rudara i vlasti, slijepo biram rudarsku stranu. Vjerujem da je to strana pravde, da su na njihovoj strani vrijednosti koje smo izgubili.