Porodice odlaze: Tamo gdje su praznici šareni i bezazleni

Ljudi i dalje napuštaju Bosnu i Hercegovinu. Nemam statističke podatke koliko je ta pojava masovna, ali imam, na žalost, nekoliko primjera iz mog bliskog okruženja pa zaključujem na osnovu razgovora s njima.

Poslijeratne godine oni su potrošili u nadi da će biti bolje – glasali, izlazili na proteste, potpisivali peticije, ukazivali, galamili, nervirali se… Sve njihove inicijative propale su, svaki njihov protest ismijan je. Bolja budućnost nikada nije stigla. Naprotiv, najavljuju se nove krize, traže veća odricanja. 

Ljudi poput mojih prijatelja obično se nazivaju aktivnim dijelovima populacije, zato što su sposobni za inicijativu i spremni na promjene. Dragocjeni su za svako društvo koje ozbiljno planira svoju budućnost. Naše nije takvo.

...

Čini mi se da u Bosni i Hercegovini više niko i ne razmišlja o budućnosti. Decenijama smo zaglavljeni u istom blatu. Samo je prošlost važna, a o njoj se polemiše uvijek na isti način – nikada pomirljivo, obavezno agresivno. Političke stranke svoje predizborne strategije baziraju na konfliktu (to se naziva brigom za nacionalne interese), nema približavanja (ono se naziva slabošću), nema kompromisa (izdaja), samo radikalizam obezbjeđuje sigurne glasove (tako ih savjetuju analitičari). 

...

Pun nam je kalendar značajnih datuma. Ali, sem religijskih, znate li za jedan koji slavljenici dočekuju sa osmijehom? Naši državni i entitetski praznici kod jednih izazivaju ponos a kod drugih prezir. Obilježavaju se godišnjice bitaka, masovnih stradanja, odvratnih zločina, postrojavaju se veterani, ljube ratne zastave. Insistira se na suočavanju s prošlosti, ali ono ne predstavlja istinsko suočavanje s tragedijom, istraživanje uzroka i posljedica, kako se greške ne bi ponovile, kako bismo izbjegli nove tragedije. Suočavanje sa prošlosti iskorištava se za homogenizaciju nacija, kad su na okupu lakša je manipulacija, a onda se mobilizacija podrazumijeva.

Naši praznici se ne slave, oni se samo obilježavaju, jer na njima nema veselja, samo smrknuta lica i stegnute vilice.

(Ovogodišnje Prvomajske čestitke ponaosob su poslali članovi Predsjedništva. U njima oni, bez međusobng dogovora, naglašavaju važnost radničkih prava. Na taj način su mi, vrlo efikasno, ogadili i Praznik rada. Što se tiče Novih godina, one su odavno tek zgodna prilika za najavu nove krize.) 

…

Naravno, nije svima jednako depresivno. Mediji prenose slavljeničke statuse sa društvenih mreža nacionalnih vođa, detalje sa milionskih svadbi, porodičnih ručkova i derneka povodom rođenja nasljednika. Samo na tim fotografijama njihovi osmijesi nisu lažni niti podrugljivi. U tim statusima vidimo da oni ne žive u prošlosti, naprotiv, da pažljivo grade vlastitu bolju budućnost. 

Sljedbenici perverzno uživaju u njihovoj sreći, dok gledaju kako dijele obilne bajramluke ili harmonikaša kite s polovinom prosječne penzije.

…

Porodice odlaze. Biraju mjesta gdje je budućnost izvjesna, gdje su praznici šareni i bezazleni, gdje su vampiri upokojeni, aveti prošlosti umirene i amaneti nimalo zloguki. Prijateljima dijele predmete koje ne mogu ponijeti sa sobom, poklone koje su pažljivo birali svojoj djeci, umjetničke slike kojima su se radovali, pisaće stolove koje su naslijedili, stvari za koje su mislili da će zauvijek ostati s njima, u toj lijepoj budućnosti koju su uzalud čekali. Primamo te poklone, ali sa nekom grižom savjesti, kao da smo za nešto krivi, kao da nismo učinili dovoljno da im pomognemo da ostanu. Vjerovatno i nismo. 

(zurnal.info)