Kijametsko doba:Limene gusle
JEDINA SLOBODNA TERITORIJA

Andrej Nikolaidis

Kijametsko doba: Limene gusle

Život se, piše Margerit Jursenar, ne sastoji od pobjeda i poraza, nego od kompromisa i zaborava. Ali umjetnost nije život. Ona je mnogo više od toga. Ili nije ništa.

Limene gusle
foto: tone stojko

 

Ponedjeljak, 11.4.2022.

 

Zamislite, za početak, mladu spisateljicu. Riječ „mladost“ odnosi se na biološko stanje, nipošto na zrelost teksta. Ona je napisala roman kakav mladi ljudi, po pravilu, ne pišu. Ne zato što je za dobru književnost nužan „gorki talog iskustva“ – iskustva mladi ljudi imaju posve dovoljno i ono je dovoljno gorko. Nego zato što roman, kao i svaka druga umjetnička forma, zahtijeva vježbu. A vježba, opet, zahtijeva vrijeme. Zamislite da njen tekst posjeduje više nego dovoljno umješnosti – koja u njenom slučaju često prelazi u virtuoznost. Posjeduje, još, i specifičnu urgenciju svojstvenu onima čije vrijeme ističe. I vrlo malo – ako imalo – ležernosti svojstvene onima koji računaju da je pred njima vremena za ispravke napretek. 

Zamislite, potom, da ona – recimo da je jutro – sazna da će njen roman biti preveden i objavljen na velikom evropskom jeziku. Baš kada se sprema radosnu vijest podijeliti sa izdavačem, od onoga ko je njen roman tiskao na našem jeziku stigne glas da ugovor koji je potpisala ima smatrati nevažećim. Ugovori su, jel’te, tričarija… Nećemo se držati ugovora kao pijan plota.

Obavijest slovoslagača vrlo je uvredljiva, jer podrazumijeva računicu da je naša spisateljica, osim talentom, obdarena i naivnošću koja teži maloumnosti. 

Računica je to, pogađate, pogrešna.

No hitac, bez greške, nanosi ranu.  Jer raspršuje iluzije, koje nije pogrešno nazvati nadom.

Iluzije su, vidite, moguće najvrjednije što smo ikada imali: vi, ja, ona… Iluzije ne čine samo svijet ljepšim mjestom, nego i nas, u tom svijetu, boljim ljudskim bićima. Ako se za išta vrijedi boriti, to su iluzije. Čin spaljivanja iluzija je navodno ljekovit. No pharmakon, grčka riječ za lijek, znači i – otrov. Konvencionalna navodna mudrost podrazumijeva, opet navodno, da nada bude zamijenjena otrovom. Mnogo otrova, intoksikacija, navodno je put u mudrost. No ako je biti otrovan jedini put u mudrost: hvala, radije ne. U tom slučaju, dajte mi ludost.

Pharmakon, što je manje poznato, znači i čin žrtvovanja: ljudsku žrtvu. Pharmakos je ritual prinošenja ljudske žrtve. U slučaju naše spisateljice, prinošenja žrtve lažnom idolu kapitala i lažne, naglavačke okrenute hijerarhije. 

Naše su kulture licem okrenute prošlosti. Za malo šta naš čovjek mari manje no za budućnost. Ako je spreman za nešto se boriti, to je tek prošlost. Prema budućnosti naš čovjek gaji temeljit prezir. Jer budućnost je za njega tek prostor budućih sprženih iluzija. Istovremeno, od te će svete prošlosti on načiniti iluziju: najveću od svih. Umjesto bolje prošlosti, ovdje se mašta o boljoj prošlosti. No kako je prošlost tek minula budućnost; uzalud minula, protraćena budućnost, jasno je da je fetišizacija prošlosti, tako mila našim kulturama, duboko patološka.

Prema mladosti ovdje se, rekosmo li, gaji sveopšti prezir. Malo je onih koji taj prezir pokušavaju makar nevješto prikriti. Jer ljudi uvijek spremni pognuti glavu pred jačim i pred nuždom osobito su surovi prema onima koji još gaje nadu da neće učiniti isto, pa stoga napuštaju naše zemlje i širom svijeta traže mjesto gdje pristati na kompromis još uvijek znači kompromitovati, mjesto gdje kompromitacija nije sinonim za mudrost, gdje kukavičluk nije ime za racionalnost.

Šta će, dakle, naša spisateljica učiniti? Pokoriti se, odlučiti da prihvati pravila igre koju nameće podlost što lažno se predstavlja mudrošću? Ili će se boriti?

Biće ovo drugo. Tako je teže. Tako nije oportuno. No jedino tako ostaće vjerna uvjerenju – neka bude, neka bude: iluziji – da umjetnost nije roba. Jedino tako ostaće vjerna vlastitom talentu. Napokon: talenat može izdržati razočarenje, ali ne i kompromis.   

Život se, piše Margerit Jursenar, ne sastoji od pobjeda i poraza, nego od kompromisa i zaborava. Ali umjetnost nije život. Ona je mnogo više od toga. Ili nije ništa.

 

Utorak-subota, 12-16.4.2022

 

Ne znam pratite li politička zbivanja u Crnoj Gori. Nikakva, jasno, šteta ako je vaš odgovor „ne“. Šta se, ukratko, u toj zemlji desilo? Amfilohije izveo narod na ulice, po uzoru na Homeinija sproveo klerikalnu kontrarevoluciju. Pao Milo, pa vlast uz pomoć Dritana uzeli četnici. Onda Amerikanci Milu i Dritanu naredili da se udruže i sa vlasti maknu četnike. Ali tako da u novoj vlasti ipak bude četnika: da vlast bude multi-kulti, ali za NATO i EU. Kada bih vam to pokušao ispričati uz primjese proze, to bi izgledalo ovako:

 

Limene gusle

Grass varijacija

 

Bio nekoć pjesnik i muzičar koji se zvao, recimo, Perović i znao predivno duvati u trubu. Živio je u iznajmljenom stanu na četvrtom spratu, držao je četiri mačora - od kojih sa najveći i najljepši zvao Njegoš - pa od zore do ponoći potezao iz boce s domaćom lozom. Tako je činio sve dok ga nesreća nije otrijeznila.

A nju, nesreću, kao što bi moralo biti jasno, ne možeš zatvoriti u podrum. S otpadnim vodama ona putuje kanalizacijom, putuje vodovodom, lijepi se za đonove cipela pa pod njima maršira gradskim ulicama, ulazi u škole, bolnice i zgrade uprave, ulazi, napokon, u strujne vodove, tako da onaj ko postavi šerpu sa supom na ringlu i ne sluti da obrok za dijete kuva na nesreći.

Kada su se crnogorskim gradovima zakotrljale crkvene procesije Perović je, jasno, duvao u trubu. Imao je stalni posao, imao je honorarne poslove i, sve u svemu, dovoljno para da kupi hranu za mačke i domaću lozu. Nije bio član vladajuće partije ali joj se nije opirao. Glasao je za vladajuće. O državnim praznicima objesio bi crnogorsku zastavu na balkon. Na proslavama je nadahnuto svirao državnu himnu. I sam je napisao nekoliko crnogorskih rodoljubnih pjesama od kojih je svaka, vjerovao je, zasluživala da bude slavljena.

Nije prošao ni mjesec od početka litija kada je Peroviću sinulo... Sjedio je u fotelji, Njegoš se ugnijezdio u njegovu krilu a njemu je, rekoh, sinulo: ovi iz vlasti - gotovi su. Ljudi na poslu, ljudi na pijaci, ljudi u gradskom prevozu – svi su odlazili na litije. Ne bi li i za malog, usamljenog čovjeka koji duva u trubu bilo pametnije da učini isto, da se pobjedniku pridruži na vrijeme, pitao se.

Bio jednom pjesnik i muzičar koji se mogao zvati Perović, a koji je znao predivno duvati u trubu. Živio je sam sa svoja četiri mačora, od kojih se jedan zvao Njegoš, i pio od zore do ponoći iz boce s domaćom lozom, sve dok se nije pridružio litijama.

Sa protestne šetnje kroz grad Perović se vratio u dobrom raspoloženju, takoreći ushićen. Osjetio se očišćenim od sumnji i strahova koji su ga zatočili u malom iznajmljenom stanu na četvrtom spratu, tutnuli mu bocu u ruke i osujetili ga da postane neko veći. Perović se ćutio snažnim i voljnim.

Nije prošao ni mjesec kako se Perović pridružio litijama, a on ih je već predvodio. Na fotografijama iz tog vremena vidimo ga kako, okružen popovima usredsređenim kao dijete na tuti, koračajući kraj überpopa Amfilohija, čas nosi krst, čas duva u trubu, dok za njim, u nepreglednoj koloni, gazi takozvani narod.

Uskoro je Perović dobio priliku da u lokalnom listu objavljuje svetosavljem nadahnute kolumne. U njima je najavljivao pobjedu vjere i naroda na izborima koji su imali uslijediti u avgustu. Na balkon je objesio srpsku zastavu i imao još više novca da kupi hranu za mačke i domaću lozu. Nije da je posve prestao piti, potegao bi on katkada iz boce, ali dane koje je nekoć provodio u pijanstvu sada je provodio u vjeri: prije svega u vjeri da će uskoro postati neko doista, doista važan.  

Bio jednom pjesnik i muzičar koji se, ili nije, zvao Perović i koji je znao divno duvati u trubu. Živio je u iznajmljenom stanu na četvrtom spratu i imao četiri mačora od kojih se najveći zvao Njegoš. Kada se na izborima u avgustu vlast srušila kao kula od pijeska, znao je da je došlo njegovo vrijeme.

U svojim kolumnama Perović je, ako se tako zvao, žigosao devijantne i uzdizao uzorite. Veličao je mitropolita, premijera i narod, odlučno najavljujući bolje sutra. 

A ono je, za njega, doista i došlo. Nije prošao ni mjesec od formiranja nove vlade a ova ga je imenovala za direktora škole i uselila u novi, njegov stan.

Bio jednom pjesnik i muzičar kojega ćemo za potrebe ove priče imenovati – Perović. Znao je divno duvati u trubu i imao četiri mačora - od kojih se jedan, onaj sa najvećim brkovima, zvao Njegoš - sa kojima je živio u prostranom stanu u jednoj od podgoričkih novogradnji.

Nije prošlo ni mjesec otkako ga je imenovalo za direktora, a on je već iz škole otpustio miljenike bivšeg režima i na pokornost natjerao bundžije. Saradnike i susjede pozdravljao je sa „Pomaže Bog“, našto bi mu oni jednako uljudno odgovorili.

U svojim kolumnama, koje je objavljivao u lokalnom listu, Perović nije imao milosti za sumnjivce i neprijatelje promjena. Narod se uspravio, pisao je: oni koji su umislili da su iznad naroda moraće se pred njim do zemlje poviti.

Bio nekoć pjesnik i muzičar koji se mogao zvati Perović a koji je znao divno duvati u trubu. Živio je u luksuzno opremljenom stanu sa svoja četiri mačora, od kojih se jedan zvao Njegoš, i od jutra do mraka čitao svete spise i žitije Svetog Save, sve dok nije saznao da je vlast koja ga je zaposlila i uselila – pala.

Bio nekoć pjesnik i muzičar koji se, ako ćemo pravo, nije zvao Perović. Živio je sa četiri mačora od kojih se najljepši zvao Njegoš. Živio je u velikom novom stanu u kojem, vjerovatno, živi i dalje, jer je u svojim kolumnama, što ih je objavljivao u lokalnom listu koji je u međuvremenu promijenio uređivačku politiku, na vrijeme i odlučno podržao novu vlast, noviju od one prethodne nove i, jednako pravovremeno, na balkon ponovo objesio crnogorsku zastavu.

Bio jednom pjesnik i muzičar koji se nije zvao Perović, koji je i nakon smjene vlasti zadržao direktorsko mjesto, veliki stan i četiri mačora od kojih se jedan zvao Njegoš.

Bio nekoć pjesnik i muzičar koji se nije zvao Perović, a koji je, opet, od jutra do ponoći potezao iz boce s domaćom lozom.

Bio nekoć pjesnik i muzičar koji se nije zvao – no mogao se zvati – Perović. Godine su prošle, lišće istrulilo i pretvorilo se u humus iz kojega je niklo cvijeće za nove proslave i nove pogrebe, snijeg pao i istopio se, pala i vlada, opet pa opet, a Zemlja, šta da vam kažem, i dalje „pleše mrtvački ples”, zbog čega čovjek nema izbora no da pomisli kako Dunav, negdašnju granicu negdašnjeg svijeta, “prelaze čamci krcati luđacima što putuju prema mračnom mjestu”. Sve je novo, no novo na stari način. Zbog toga vjerujem da Perović, koji nije Perović, ako je živ, i dalje u krilu drži Njegoša i divno duva u trubu.                     

Ili je to, oprostićete na mom francuskom, bilo i jeste tek crnogorsko, odveć crnogorsko sviranje kurcu.

 

(zurnal.info)