PISMENA ZADAĆA: Može li biti svjetskog rata ako svijet ne postoji?

 

 

Negdje pred početak pandemije moji su zagrebački prijatelji sudjelovali na tribini koja za temu ima putovanja. Nekoliko mjeseci prije tribine putovali su na Kubu. O tom su putovanju, uz prikazivanje fotografija, trebali govoriti pred publikom. Nisu očekivali puno posjetitelja pa smo dogovorili da se nađemo kako bismo, nakon što odrade izlaganje, otišli negdje na piće. Prevarili su se u procjeni. Klub u kojem se tribina održava bio je krcat. To je postalo neočekivanom temom naših razgovora te noći. Čudili smo se da u 21. stoljeću toliko ljudi gaji interes za tuđa iskustva s putovanja koja su praktički dostupna svakom građaninu EU prosječnog imovinskog stanja. Zapravo, masovni turizam je gotovo ubio pojam putovanja. Uništio je, prije svega, kulisu izmaštanih avantura, promijenio je i prilagodio sebi način života u svakom kutku zemaljske kugle do kojeg se može doputovati komercijalnim letovima. 

Unatoč tomu ljudi su u velikom broju dolazili uživo slušati tuđa iskustva s putovanja na jedno od vjerojatno najrazvikanijih odredišta na svijetu. Castro je umro i njima se žurilo stići na Kubu prije nego svjetske korporacije krenu i taj otok prilagođavati potpunom nedostatku ukusa i avanturističkog duha prosječnog svjetskog turista. Možda je to ono što je intrigiralo toliki broj ljudi, htjeli su čut ikako je tamo gdje još nije zavladala dugačka okrutna ruka globalizma koji je onemogućio samu ideju stvarnog, istinskog putovanja. 

 

AUTENTIČNA BIJEDA

 

Na uistinu egzotičnim destinacijama možete dobaciti isključivo do ograđenih područja prilagođenih većinski prosječnom bijelom turistu. Autentični život stranih zemalja postao nam je nedostupan. Pitanje je koliko više i gdje uopće postoji. Sklon sam misliti da tamo gdje je opstalo nešto što se može nazvati autentičnim načinom života ono što taj život čini autentičnim jeste bijeda. Ostatak globaliziranog svijeta, onaj pretežito bjelački dio, već je dugo skoro u potpunosti jednoobrazan. Bijeda je u tom dijelu svijeta getoizirana dok se na egzotičnim destinacijama getoizira privilegirane turiste. Ta se dva svijeta više ne dotiču. Njihov se susret može dogoditi tek u televizijskim vijestima kao što se tamo jedino dotiču Eurosong Europa i ratom zahvaćena Ukrajina. Više se niti ne razmatra eventualna mogućnost da se ta bijeda iskorijeni, da se privilegije i prava ujednače i rasporede ravnomjernije diljem tržištem ujedinjenog svijeta. U osnovi kapitalizma ta mogućnost nije predviđena jer se privilegije i obilje u pravilu stječu preko nečijih leđa. 

Kako bi tebi nešto bilo jeftino i dostupno onda proizvodni proces mora imati najniže moguće troškove a uštede se prvo rade na radnoj snazi iliti „ljudskim resursima“, kako kapitalizam voli nazivati radnike. I dok si uvjeren pa te možda i grize savjest da se to događa kako bi ti kupio i konzumirao jeftin proizvod netko umire od smijeha jer te tim suptilnim potkupljivanjem pretvorio u ovcu koja će se tek naknadno sjetiti da razlika između proizvodne, tvorničke cijene i one maloprodajne mora biti ogromna kako bi ogroman bio profit onih koji su vlasnici proizvodnje i trgovine tj. tržišta. Samo je njihov interes tu važan, a interesi prvo gu proizvodnom i potrošačkom lancu uopće se ne razmatraju. Zbog toga i tvrde da ti, čak i kad kupuješ glupi, ogavni, generički puding u plastičnoj ambalaži zapravo kupuješ iskustvo, stil života praktički pa su na taj način uredili i industriju putovanja i pretvorili je u turističku industriju. 

 

POTROŠAČKI DŽANKI

 

Zato se osjećamo prazno. Bauljamo okolo i kupujemo doživljaje ne bi li popunili duhovnu prazninu a dovedeni smo u stanje da nas jedino taj trenutak kupovine, kojom se navodno ostvaruje naš san, ispunjava. Zato nikako da se ostvarimo, da zadovoljimo potrebe jer smo hipnotizirani i prevareni da nam za potpunu ostvarenost nedostaje još ovo i ono i peto i deseto. Kako ispuniti unutarnju prazninu kad smo stalno usmjereni na vanjske podražaje? Kako putovati kad je ideja putovanja odavno izbrisana? Kako imati svjetski rat kad nema svijeta? 

Prosto, došli smo u fazu kada se predstave o svijetu ruše iz dana u dan jer se svijet mijenja s trendom kao što je nekada jedna epoha smjenjivala drugu. A trend je doživljaj bez stvarnog sadržaja, puka predstava o nečemu, ambalaža. Zato i žal za propadanjem svijeta nije onolika kakva je nekada bila jer bi s propašću epohe nestalo i vrijednosnih sustava, umjetnosti, ideologije a trendovi ne mare ni za što od navedenog. 

Cilj je potrošačke džankije dovesti do trenutka ekstaze koji se ne događa pri konzumiranju proizvoda već pri njegovoj kupovini.

Nekada smo bili sanjari. Maštali o velikim ljubavima koje će čovječanstvo zapamtiti, o putovanjima na kojima će se naši životi i naše vrijeme susresti u prostoru sa životima sanjara koji su nam prethodili. Htjeli smo putovati u Pariz u kojemu je bilo moguće živjeti i voljeti kao u pjesmama Edith Piaf ili Charlesa Aznavoura, piti crno vino u bar tabbaccu, visiti po ulicama Warholovog i Reedovog New Yorka, lutati Brelovim pločnicima, skitati Bowijevim i Caveovim Berlinom, voziti se Kerouacovom Amerikom, piti s propalicama Raymonda Chandlera i Charlesa Bukowskog, tugovati zimu u Cohenovom Montrealu pa odlutati među Waitsove gubitnike, u tipu za susjednim stolom prepoznati likove koje je glumio Belmondo, upijati Rim vozeći se na Vespi, zanijemiti pred Bridgite Bardot ili biti ušutkan od Nico, izgubiti razum u pustinji poput Morrisona a onda se snebivati u Curtisovom i Morrisejevom Manchesteru, pratiti nepoznatu gospođu kroz Stockholm uvjereni da pratimo Liv Ulman, nadati se Victoriji Abril u Almodovarovom Madridu. 

Nekada se na ovom planetu živjelo i putovalo u nepoznato a zbog nečega blisko. Bilo je važno samo na trenutak uloviti duh onog Pariza i znao si da si tu, počeo bi prepoznavati likove i njihove tuge i, k vragu, bio bi doma na neki uvrnut način. Čak se i plastični Vegas činio kao dobra mogućnost jer imao stil Dean Martina i Franka Sinatre. Ako u nekom gradu ne možeš pronaći pjesmu koja govori o njemu onda tog grada više nema, uzalud zgrade i tabla s nazivom koja govori suprotno, to je samo ambalaža, kulisa, pozornica za ljudski duh. 

 

 

PARIZA VIŠE NEMA

 

Ona, recimo, već par mjeseci živi u rodnom gradu Karla Marxa. Poslala mi je fotku bombonijere s njegovim likom. Svaki naš san i ideal, svaka pjesma je pretvorena u proizvod. Prodaju se za prilično bagatelnu cijenu. Chelsea hotel je na tržištu nekretnina. Iz gradova i s njihovih ulica je protjeran autentični život kako bi se ideja o životu i duh mogli prodavati u vidu otiska na jeftinim pamučnim majicama. A negdje su se zaturili i šahovski prvaci, na stranicama koje su pripadale njima sada su bogati nasljednici. Kada ugledaš Darka Rundeka kako krivuda na biciklu rastužiš se jer oko vas nije Zagreb iz njegovih i Sacherovih pjesama, negdje je nestao baš kao i Divljanov Beograd. Kako onda putovati u Pariz kada Pariza više nema?

Prije ravno 40 godina pobjedu na natjecanju za pjesmu Eurovizije odnijela je Njemačka s numerom „Ein Bischen Frieden“ koju je izvodila djevojka po imenu Nicole. Kako je moguće tražiti „samo malo mira“ kao što to čini ta pjesma do danas mi nije jasno? Nije li to snošaj bez penetracije? Ali danas se čini da nije nimalo pogrešno zazivati barem malo mira u ovom poludjelom i izgubljenom svijetu. Nekada je, eto, na tom natjecanju mogla pobijediti pjesma otpjevana na njemačkom jeziku. Danas na Eurosongu rijetko možete čuti pjesmu koja nije na engleskom. I to govori u prilog tvrdnji da je istost kapitalizma odnijela potpunu pobjedu nad jednakošću socijalizma. Nekada su nas plašili uniformiranošću boljševičkog socijalizma da bismo danas u nevjerici slušali generičku glazbu bez natruha duha i autentičnosti. Natjecatelji Eurosonga moraju mahati državnim zastavama jer drugačije ne bismo znali da svi skupa ne dolaze iz neke od zemalja Commonwealtha. Zato valjda po prvi put u životu uopće imam favorita u tom smiješnom glazbenom cirkusu. Em je pjesma na jeziku koji razumijem a nije engleski em i ona umnogome govori o svemu ovome o čemu sam pisao u ovom tekstu. Umjetnici ne moraju biti isti. Mogu pjevati i na latinskom, recimo. 

Ne, ne moramo biti isti i isključivo govoriti jedan jezik da bismo se razumjeli i da bi svijetom vladao mir bez obzira što nas kapitalizam uvjerava u suprotno. To nam potvrđuju i ratovi koje vodi tako koncipirano čovječanstvo. 

Ne postoji ipak mogućnost svjetskog rata jer ne postoji svijet. Ali svi kapitalistički ratovi kojima svjedočimo već nekoliko decenija dio su istog globalnog rata. Dakle, nema trećeg svjetskog jer se vodi Prvi globalni i to kao niz specijalnih vojnih intervencija. Njegovom vrhuncu upravo svjedočimo, u njemu se sukobljavaju dva različita koncepta istosti koja je krajnji cilj kapitalizma, Huxlijev se bori protiv Orwellovog. 

Dakako, radije živim u vrlom novom svijetu nego u ’84oj. Samo bih htio da se sjetite što oba koncepta vide kao najveću prijetnju svom opstanku na poziciji moći. 

LJUBAV.

 

(zurnal.info)