Utakmice života Ivice Osima (1): Pismo iz Nikaragve

Knjiga "Ivica Osim: Utakmice života"  (IK Vrijeme, Zenica) je nastala na osnovu razgovora s Ivanom i Amarom Osimom, a autor Marko Tomaš je koristio i mnoge druge izvore. U biografskoj knjizi jednog od najvećih bosanskohercegovačkih nogometaša i trenera autor prati najveće pobjede i poraze Osima - na travi ili u životu. Na 114 stranica, kroz 17 zanimljivih priča, Tomaš čitaoce vodi od Grbavice, preko Austrije, Japana i nazad do Sarajeva, najvažnijih životnih stanica legende bh. Nogometa.

...

U utorak, 15. 10. 2013. godine nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine igrala je odlučujući meč kvalifikacija za odlazak na Svjetsko prvenstvo u Brazil. Unatoč teškom porazu od Slovačke na domaćem terenu u Zenici, državu je tresla nogometna euforija. Situacija se donekle popravila pobjedom protiv Slovaka u gostima, ali bilo je čudno slušati ljude kako danima pričaju o Svjetskom prvenstvu, a da se na njega još nismo plasirali. Kao da nitko živ utakmicu protiv Litvanije nije uzimao ozbiljno. Ljudi lako zaboravljaju. Informacije se pred njima odmotavaju brzinom koju je teško procesirati tako da čovjek, na neki način, ostaje bez memorije, bez iskustva. Euforija je i inače stanje koje me izrazito iritira. Sve mi je to prehisterično i uvijek u takvim situacijama vidim klicu opasnosti, kao što osjetiš struju u zraku trenutak prije nego što izbije masovna kafanska tučnjava. Porazom protiv Slovaka od gotovog smo umalo napravili veresiju. Događalo nam se to i ranije, ali to kao da su svi potpuno zaboravili.

Meni su se u glavi smjenjivale slike svih mitskih nogometnih poraza, Veležovih, poraza reprezentacije Jugoslavije, Liverpoolovih poraza, poraza reprezentacije Bosne i Hercegovine. Katalog mitskih poraza i moralnih pobjeda momčadi s ovih prostora volumenom bi parirao Enciklopediji Britannica. Uvijek je samo malo nedostajalo da se dođe do ostvarenja sna, ali, kako se to kolokvijalno kaže, iznova bismo ostajali pred vratima raja. Ta naša nepopravljiva sklonost padanju u euforiju mentalitetni je fenomen koji nam je bezbroj puta došao na naplatu kad smo to najmanje očekivali. Uporno sam svima ponavljao da prvo treba dobiti Litvance pa tek onda slaviti, ali nitko nije mario za moju opreznost. Ljudi su odmahivali rukom – ti si ionako fatalist.

Osim euforije, posebno mi je išlo na nerve to što i ja oduvijek tuđi uspjeh slavim kao svoj. A svi uspjesi koje sam slavio bili su, zapravo, uspjesi nekih mi nepoznatih momaka i djevojaka, koji su krvarili gaće da bi došli do vrha. O takvim trenucima, o tuđim uspjesima koje doživljavamo kao svoje, novinar Slobodne Dalmacije Ivica Ivanišević je u dokumentarnom filmu Goranov Wimbledon posvećenom Goranu Ivaniševiću, govoreći o masovnoj euforiji koju je Goranov vimbldonski trijumf izazvao u Hrvatskoj, a pogotovo u “najsportskijem gradu na svitu”, rodnom gradu obojice spomenutih Ivaniševića, Splitu, rekao:

“U svemu projiciramo vlastite frustracije, nitko od nas nije Sampras, mi iz publike smo 18., 28. i onda se lako možemo prepoznati u muci onog čovjeka koji se trudi postati najbolji, a ne ide mu. I zamislite taj veličanstveni trenutak kad svi osjećate njegov uspjeh! Ma vraga je to njegov uspjeh, to je moj uspjeh, uspjeh svih luzera iz publike!”

Dan prije povijesne utakmice u Kaunasu pozvan sam da gostujem u emisiji “Treća strana” urednice Suzane Stambol na BHT-u. Tema je, naravno, bila reprezentacija Bosne i Hercegovine. Iskreno, snebivao sam se nad većinom onoga što su izjavljivali moji sugovornici. Iritiralo me to što se o plasmanu u Brazil govorilo kao o gotovoj stvari, a pogotovo me iritiralo to što se o tom eventualnom uspjehu reprezentativne momčadi govorilo kao o nečemu što će promijeniti naše živote i nečemu presudno bitnom za imidž zemlje, koja imidž, mimo ratnog, zapravo, i nema. Uredu, postoje podaci koji govore da u zemljama čija reprezentacija ostvari dobar rezultat na nekom prvenstvu poraste natalitet i ekonomija kratkoročno procvjeta, jer su ljudi u blagdanskom raspoloženju pa su skloniji trošiti novac na TV prijamnike, pivo, hranu i sl. Ali, ej, mi se još nismo ni plasirali na Mundijal, a već radimo izračune. Kolutao sam očima i bio slabo razgovorljiv. Pokušao sam ljudima objasniti da nije uredu niti da pričamo o nama kad govorimo o reprezentaciji, jer da je to, prije svega, uspjeh tih 21 momaka na terenu, izbornika Sušića i, o tome smo se svi slagali, čovjeka koji je uveo red u Savez – Ivice Osima.

Nakon te emisije mogao sam slobodno fasovati nadimak Nevjerni Tomaš. Ljudima je potrebno da vjeruju da su vredniji od onoga što žive, da zaslužuju više, valjda se zato svaki sportski, kulturni i bilo koji drugi uspjeh doživljava kao kolektivni. A oni koji te uspjehe ostvaruju neka su vrsta mesijanskih pojava, proroka koji najavljuju bolje sutra i unose optimizam u kolektivitet. Njihovo je breme teško. Ako uspiju, bit će slavljeni kao Mesije, ako ne uspiju, bit će zaboravljeni, okolina će jedva dočekati da ih svede na vlastitu mjeru. Pogani smo, nema kod nas nikakve sredine. Za utjehu, makar nogometašima, riječima Ćire Blaževića, uvijek ostaje “pogled na bankovni račun u Švicarskoj”.

Nakon emisije žurno sam se vratio u Mostar. Jedan moj prijatelj i ja imali smo ritual da utakmice gledamo zajedno. Sve mečeve koje nismo zajedno gledali reprezentacija je izgubila. Nismo praznovjerni ljudi, ali, za svaki slučaj, odlučili smo se držati rituala. Nismo praznovjerni, ali ipak... Utakmica protiv Litvanije, kako već svi znamo, bila je mučna. Litvanci su rijetko kad igrali tako požrtvovno i organizirano. Nekoliko puta smo opasno visili, a ja sam imao dojam da gledam još jedno posrtanje nadomak cilja. U 68. minuti Vedad Ibišević je pospremio Džekin ubačaj u litvansku mrežu. Stajali smo u nevjerici narednih 25 minuta koliko se igralo do kraja utakmice. Litvanci nisu izjednačili. Mi nismo drugi, mi ne idemo u baraž, Bosna i Hercegovina se konačno plasirala na jedno veliko natjecanje i to kao prva momčad u skupini. O, prodavat će se novi televizori, turističke agencije imat će pune ruke posla, pit će se potoci piva, jest će se gomila hrane, a sa svakom pobjedom na Mundijalu prirodni prirast u Bosni i Hercegovini bit će veći. No, i dalje sam bio sumnjičav prema pričama da će taj uspjeh obojiti imidž naše zemlje u neke svjetlije boje. Još istu noć sve svjetske agencije, televizijske i novinske kuće prenijele su vijest o prvom plasmanu Bosne i Hercegovine na Mundijal. Bila je to vjerojatno prva pozitivna vijest iz ove zemlje koja je obišla globus još od Oscara Danisa Tanovića.  

Moj prijatelj Mehmed već nekoliko godina živi u Nikaragvi. Često se dopisujemo o svakodnevnim stvarima, a kad se sretnemo, što je rijetko, jedva jednom godišnje, uglavnom mi priča o stvarima koje ga u Srednjoj Americi najviše fasciniraju. Spominje bijedu za koju tvrdi da je mi nikad nismo vidjeli, a kamoli doživjeli. Takve klasne razlike za nas su samo priča iz filmova. Osim toga, mora biti fascinantno kad ti je iguana faktički domaća životinja. Biljni i životinjski svijet je ono što Srednju Ameriku čini potpuno drugim planetom u odnosu na dobru staru Europu. I kiša, kiša koja pada mjesecima, ta nepodnošljiva vlažna toplina koja guši, ne da čovjeku disati ni na kožu pa se zbog toga svi vole zatvarati u klimatizirane prostore. Već sam odmakao s pripremama za pisanje ove knjige. Već smo znali i skupinu u kojoj ćemo igrati u Brazilu kad je stigao Mehmedov mail u kojem mi je ispričao jednu anegdotu. Nije zgoreg spomenuti da se Mehmed gotovo gnuša nogometa. Jedne neodređene subote izašao je sa suprugom i kćerkicama na ručak u restoran koji ima predivnu baštu, ali nitko osim njih nije se na njoj zadržavao. Svi su ulazili u klimatizirani prostor restorana iako nije bilo posebno vruće niti nepodnošljivo vlažno. U jednom trenutku, nakon što su završili objed, njegova supruga i starija kćer ušle su u restoran tako da su on i mlađa kćer ostali potpuno sami na bašti. Ljudi su prolazili unutra i vani, ali nitko se nije zadržavao na bašti. Mehmed jako slabo procjenjuje starosnu dob ljudi tako da mi nije znao reći je li dečko koji mu je prišao imao 16 ili 26 godina. Čuo je nekakav čudan jezik kojim se Mehmed obraćao kćeri pa ga je upitao otkuda dolazi. “Iz Bosne i Hercegovine”, odgovorio je. “Super, hvala!”, ispalio je mladić i na odlasku mu rekao: “Sretno na Svjetskom prvenstvu!” Mehmed je mail završio riječima: “Kontam nešto, hvala nebesima da sam dočekao da nas više ne prepoznaju po ratu, pa makar nas po fudbalu prepoznavali!” Bio sam u krivu. Nogomet je u stanju promijeniti stvari. 

Dodatak: za ovaj uspjeh najzaslužniji su ljudi koji su 2011. godine prihvatili ulogu Savjeta za normalizaciju pri F/NSBiH. U njemu je pri među jednakima bio Ivan Ivica Osim. Ljudi su u par mjeseci stvorili uvjete u kojima su igrači reprezentacije mogli misliti isključivo na igru. U takvom okružju mogli su dati svoj maksimum. Rezultat toga bio je prvi i za sada jedini plasman reprezentacije BiH na neko veliko natjecanje.

(zurnal.info)