Dijala Hasanbegović: Namjestite umornu glavu na dlanove i slušajte buku

Bio je prvi ozbiljni lockdown kada su prvi put sa mnom počeli da razgovaraju jastuci. Jastuci iz prodavnice koja je bila otvorena uprkos svim mjerama, i radila puno radno vrijeme. Prodavnica madraca, jastuka, nadmadraca, deka, jorgana. Također i usisivača i kuhinjskih aparata koji će mi „život kod kuće učiniti ugodnijim“ i „ostaviti više vremena da budem sa svojim najdražim“. 

Kako živim sama s dvije mačke, možemo reći da je artikal koji je sa mnom progovorio moj lični izbor. Nešto, što će mi olakšati da provodim vrijeme sa svojim najdražim. I da, napokon, spavam. 

Ne! Šapnula sam to skoro naglas, ionako ispod maski niko i ne vidi kad pričam sama sa sobom. Odlučno sam se okrenula od izloga, jednim po jednim žustrim korakom zaboravila sve što mi je jastuk rekao i požurila da obavim još nekoliko posjeta prodavnicama prije policijskog sata. 

Pandemija je počela, barem u mom malom svijetu, gromoglasnim dnevnim izvještavanjem o hiljadama, o desetinama hiljada, o stotinama hiljada oboljelih i umrlih. Niko, nije znao ništa, osim da se pod hitno i po svaku cijenu sve mora obustaviti. Gledanje drugih sadržaja osim vijesti. Posao. Karijere. Ostale bolesti. Ratovi. Sve mora prestati istoga časa, i istoga trena osuđeni smo isključivo na onoga ko sjedi u našem domu do nas. Ili tačnije, na onoga ko kraj nas spava. 

Uspjela sam odoljeti toj prvoj „propagandi sna“, na jedini način na koji sam umjela: nisam spavala. Noću bih pisala, čitala, gledala filmove predano, planski i sistematično, kako bih zaspala čim bi zadanilo, i prespavala buku brojki. Kukavički od mene, ali to je bio jedini način da u žrtvama nepoznatog virusa, umjesto brojki, vidim  lica. A od toga bih mogla poludjeti. Od toga svako može poludjeti. 

„Hej!, ovamo, ovamo!“

Drugi put, jastuk je progovorio sa mnom sljedećega ljeta, koje je nakon pandemije djelovalo kao nastavak strašnog distopijskog plana sila koje nisu pod našom kontrolom. Topio se asfalt, gorjela je trava. Sunce se topilo po nama, kako nikad prije nije. Iz mene su se topile misli i osjećaji, i slivali se niz tijelo. Bila sam sigurna da me polako napuštaju, a kako u meni osim svežnja osjećanja i misli ništa skoro i ne postoji, ne smijem to dopustiti. Ovaj put, jastuk je sadržavao „sloj koji sadrži aloe veru“ i prirodno hladi. Uz  njega je dolazio i prekrivač s istim svojstvima. „I u ovim vrelim danima, osigurajte osvježavajući san ta vas i vaše najmilije.“ 

Problem je bio što sam, za razliku od vala pandemije, u valu sotonske vreline zaista željela da prespavam. I dane i noći. Željela sam da spavam, bez snova. Željela sam da spavam i da sanjam kako spavam i ništa ne sanjam. Želja nije bila dovoljno jaka da sav novac koji sam imala potrošim na kupnju jastuka s aloe verom, koji će učiniti da zaspim i zaporavim da će i planeta uskoro zaspati u jednom zajedničkom, vrelom košmaru. I u osobnoj sam  verziji, ispod vlastitog ventilatora, boreći se da zaspim ali ne zauvijek, preživjela i elementarnu nepogodu koje je bilo to ljeto. Bio je to jedinstven trenutak u mom životu kad sam ozbiljno, bez panike, hipohondrije i paranoje, pomislila da ću umrijeti. Prosto, iščeznuti. I bilo me je tako nezamislivo strah zaspati, da nisam ni spavala, već bih samo skliznula u povremene vuće kome, iz kojih bih se budila mokra i slana, kao da sam izronila iz pramora iz kojeg je cijela tužna, plava planeta sa svim svojim životom nastala. 

I da sve nije bilo slučajno, i da stvarno postoji propaganda sna, uvjerila sam se tek nedavno. Kad je more pandemije usitnilo i nabralo svoje talase. Kad su valovi vrućine odavno prestali, i možda nas čekaju novi, još veći, još žešći. Kad je užarenost sunca zamijenila užarenost projektila, raketa, bombi, nuklearnih reaktora, dječijih očiju užarenih suzama u izbjegličkim kampovima. Strašna, ničemu slična užarenost svih očiju onih kojima se život pred očima topi, sve uz strašnu grmljavinu svezemaljskog oružja. Da, rat. 

Ne bilo kakav rat, ne rat kakav pamtim. Rat posvuda. Rat na društvenim mrežama, rat na svim televizijskim kanalima, uživo, stalno i bez izuzetka, obilje užasnih informacija, detaljnih, do bola detaljnih. Analiza, bolno lišenih uma ili zbunjeno uplašenih. Najraznobojniji rat, iza čijih se pljuskova krvi i praskanja betona, prelivalo bezbroj parola podrške – ratu, i miru. Na licima djece, žena, djevojaka, muškaraca, staraca, životinja. Na licima mojih komšija, koji su vukli na visoke spratove, u malenim stambenim liftovima, zalihe hrane, prije nego što je više neće moći kupiti. Ne  zato što je neće biti. Nego zato što će biti skuplja od života. 

I ja sam ovaj put, umjesto pred izlogom, bila pred ekranom. Ne jednim ekranom, više njih. I na svim sam ekranima gledala rat u kojem se činilo da svi sudjeluju. Ili žele u njemu sudjelovati. I odjedanput su svi moji ekrani progovorili: 

„Za kvalitetan i zdrav san, uzmite novi jastuk...“

Nisam mnogo razmišljala. Prodavnica jastuka je preko puta moje zgrade. Činilo mi se da sam utrčala u nju skupa s foteljom u kojoj sam sjedila, još brže iz nje istrčala s jastukom koji će mi omogućiti zdrav i kvalitetan san, san bez snova. San u kojem sanjam da spavam i da ništa ne sanjam. Usta punih vate, jer sam to jutro izvadila zub, duboki, oboljeli očnjak, dugo sam zahvaljivala prodavačici. 

Smaknula sam svu posteljinu s kreveta jednim odlučnim potezom, dograbila jastuk i pritisnula ga svom težinom glave u kojoj sam uspjela sačuvati ostatke, svežnjeve osjećanja i misli, nakon šest valova pandemije i ko zna koliko toplotnih udara. I probudila sam se sutra. Možda je bilo i prekosutra. Gladna je životinja čupkala po mojim leđima. 

Odvojila sam glavu od jastuka, teško i nevoljko, kako bih u njegovoj bjelini vidjela gnijezdo skorene krvi i razbacane komadiće zubarske vate. 

Ne, ne postoji san koji će nas spasiti da ne budemo ranjeni, mi kojima je sudbina da živimo danas. Ne nasjedajte na propagandu. Nema tog jastuka. Namjestite umornu glavu na dlanove i slušajte buku. 

(zurnal.info)