Auto kino: Naši odbrojani dani

Oblaci u sumraku

Tek kada pokušaš pisati o mržnji shvatiš koliko je lako pisati o ljubavi. Naši su odbrojani dani samo oblaci u sumraku. Sad kad je prekasno, ne nalazim način da te se riješim. Pokazat ću ti kako ćeš ti napustiti mene. Spreman sam i dovoljno umoran. Da li ćeš biti u stanju da se vratiš, to ćemo vidjeti kad prašine nestane i ostane samo pogled na ono što je iza nas?

Jedne noći smo razgovarali o stvarima koje se dešavaju u našoj okolini... stvari koje su se stvarno desile... Bile su to okrutnosti koje su na neki način tek tako ostavljene. Desile su se i nisu prepoznate kako treba. Neke strašne stvari koje su napravljene, skoro pa u ime dokoličarenja... i onda misliš: Pa ovo nije u redu, pogrešno je, ne može tako. 

Osvetu planiraš dugo i kad god odustaneš, ja ti dolazim kao podsjetnik na oduzeto, na mrak nakon izmučene svjetlosti, na brigu koju nisi znao pokazati, iako je bez ikakve sumnje prisutna. Lako je pisati o ljubavi, čak i kad je u pitanju njen najgori oblik, onaj što prži sve na svom putu, lako je. 

Ostavljanja mrtvog čovjeka

Mnogi bi da imaju snage za drugačije životne poteze, skretanja u smjeru koji je suprotan od onog što im život nametne. Gubitak najbližih nemoćnih bića, za koje se tvoja zaštita podrazumijevala, predstavlja bol od koje se ne oporavlja. Vrišti tvoje ime čak i godinama nakon što je prestao da diše. I sve što želiš je da stigneš do mjesta gdje ćete ležati zajedno. Naši postupci nas definiraju, iako smo nerijetko samo njihovi robovi. Realan izbor nam nije ni ponuđen. I nakon svega, ostaje pitanje da li bismo postali ljudi kojim smo se nadali, da li bismo bili bolji, da smo samo znali drugačije. 

Ti, ti si taj koji bi trebalo da je monstrum – a sada sam ja zvijer. 

I krv je na mojim rukama, krv svega onog što ste me natjerali da uradim. 

 Podrazumijevajuća ljubav lako se gubi u larmi neizrečenog, Mnogi bi da naknadno popune svoju odsutnost, duhovnu ili bilo kako drugu, u onim ključnim momentima životnih odluka. Tanane suze ostavljaju tragove. Karte života su jasne, gubimo dok dišemo, baš kao što i dobivamo dok drugi umiru. Stara su rješenja i načini zapisani u starijim knjigama. Sad kad si sam, stvarno i neupitno sam, toliko sam da samoća miriše na tebe, ne možeš izdati kraj. Samo je jedan pravi završetak. Sve ostalo su zavaravanja. 

Skelet i Odjeci 

Tvoja smrt je moje breme, mojih petsto i sedam kilograma za tvojih petsto i sedam dana. Taj ožiljak ne blijedi, već se vraća, tamni i otvara, transformiše se u onu staru  jedva podnošljivu ranu, onu koja te budi čim sklopiš oči, sa uvijek istom slikom beznađa usred pustinje, i razapetom istinom nad kojom se iživljavaju maskirani strvinari. 

Pričali smo o incidentima i slučajevima za koje niko nije odgovarao, iako svi znaju ko su zlikovci koji i dalje okolo slobodno kruže... Zamislili smo brata koji se nakon deset godina odsustva vraća. U igri je jednostavan skelet osvete, ali je radnja smještena u blisko okruženje, sa samo jednim pitanjem na izmučenom umu: šta učiniti kad se takvo zlo desi u našem gradu, sva ta grozota, ako se desi ovdje, a ne negdje  u Americi, u tamo nekim dalekim ruralnim obrisima Ohaja.  

Mir je nemoguć, i tako će ostati sve dok postoje utvare, a utvara u koju si se pretvorio ne namjerava nigdje da ode. Hodaj sa mnom na putu do istine, koračajmo zajedno kroz noći i dane u tišini koja nam je preostala. Uhvati me za ruku, čvrsto i odlučno. Nadoknadit ćemo preskočeno. Povedi me, boje su se već razlile. U zatišju osvete, sve je moguće. 

(zurnal.info)