Utakmice života Ivice Osima (3): Moj život u nogometu

Bilo je teško biti navijač i buduća zvijezda Veleža u Vojvodini, gdje sam preselio potkraj osamdesetih godina. Ipak, bio sam odlučan da jednog dana istrčim pod Bijeli brijeg u crvenom dresu s brojem sedam na leđima, a, posljedično, i da zaigram u dresu reprezentacije. Kad bih legao na spavanje, svaku sam noć maštao o golovima koje ću postići i trofejima koje ću podići. U tim sam maštarijama postizao ono što nijedan igrač nikad prije nije uspio i bio sam uvijek skroman kao da je sve to samo običan dan u uredu. Isprva sam počeo trenirati u Radničkom iz Sombora.

Moj pokojni očuh vozio me na treninge svaki drugi dan. Nakon nekoliko mjeseci ipak smo odlučili da je puno bolje da treniranje nastavim u Kordunu iz Kljajićeva, gdje smo u to vrijeme i živjeli. Škola mi u to doba nije predstavljala problem. Uglavnom sam sve obveze rješavao s minimalnim trudom, tako da sam bio slobodan jutra i popodneva provoditi nabijajući loptu u zid i driblajući zamišljene protivnike po dvorištu. U glavi su se vrtjeli prizori velikih utakmica koje ću odigrati u budućnosti. Gol kakav je Maradona postigao Englezima na Mundijalu u Meksiku ja sam davao na svakoj utakmici, slobodnjake kakve je Platini znao promašiti ja sam zabijao bez zaleta, a Velež je bio prvak Europe, jugoslavenski Liverpool, Shanklyjeva neosvojiva tvrđava. U tom nogometnom osvajanju svijeta razbio sam nekoliko prozora, raskupusao pet-šest ružinih grmova i jedini trofej koji sam osvojio u svom dvorištu bila je titula “kretena od djeteta”.

Daleko od Mostara, u koji sam odlazio tijekom raspusta kad se nije igralo prvenstvo, jedva sam čekao reprezentativne 142 utakmice ne bih li uživo vidio svoje heroje, Kajtaza i Tucea, koje sam inače mogao vidjeti samo na skraćenim snimkama u nedjeljnom “Sportskom pregledu” Televizije Beograd. No, Ivica Osim ih nije često zvao u reprezentaciju te mi je i dalje bio omražen lik. Kad sam u nekoliko navrata ipak dočekao da vidim svoje idole u dresu reprezentacije, u grču sam govorio:

“Sad mu pokažite!”

Ali, po belaju, ni Tuce u svojih sedam nastupa, ni Kajtaz u jednom, nisu briljirali. Tako se barem ja sjećam, ali Ivica Osim, u razgovoru koji smo vodili početkom 2014. godine, ipak me razuvjerio. U jednoj su utakmici ipak briljirali: “Driblali su sve živo na terenu!”

Ta se utakmice igrala u Luzernu, u Švicarskoj, ja je očito nisam gledao, ali ta je utakmica natjerala čelnike nogometnog kluba Luzern da daju tada rijetko zamislivih milijun i četiri stotine tisuća švicarskih franaka za transfer Semira Tucea iz Veleža u Luzern. Navodno je ta utakmica zaslužna i za kasniji transfer Seada Kajtaza u njemački Nürnberg. Mene što se tiče, svoju sam nogometnu karijeru zaključio kad je sve krenulo cestom koja vodi ravno k vragu u goste. Jugoslavija se raspala, buknula kao one baklje na njezinu grbu, Velež se u tom plamenu sakrio, a bez njega moje treniranje nije imalo smisla. Još sam neko vrijeme trčao vojvođanskim tratinama, tu i tamo dao neki nezaboravan gol, prodao neki dribling i uputio centaršut kojeg se i danas sjećam, ali već tada nisam imao strasti.

Crno-bijeli dres Korduna iz Kljajićeva s brojem sedam trebao je biti samo priprema za velike stvari. A velikih stvari, za mene tada, nije moglo biti bez Veleža. Uostalom, rat u potpunosti zatamni sve vrijedno u ljudskom životu pa i ono što je, poput nogometa, veće od života. Elem, moja igračka karijera rano je završila, ali fascinacija nogometom neće nikad izblijediti. I to, ne samo zbog onog dana kad sam prvi put kročio pod Bijeli brijeg, već, prije svega, zbog ljudi koji su ovu igru učinili veličanstvenom. Samo uspomena na takve ljude i dalje ovu igru čini čistom i svetom.

U jednom eseju, koji sam čitao u knjizi Umjetnost romana, Milan Kundera tvrdi da su budućnost romana biografije i autobiografije. Kundera je to rekao otprilike u vrijeme kad sam ja prvi put otišao na nogometnu utakmicu.  Nogomet sam nastavio igrati rekreativno. Doduše, posljednju utakmicu na velikom terenu odigrao sam netom po povratku u Mostar, 1997. godine. Igrao sam zadnjeg veznog za juniorski sastav FK Radobolja (ne znam ni da li je postojao seniorski) protiv FK Bjelopoljca. Pomislio sam, potpuno blesavo, da možda za mene još nije kasno, Velež je opet tu, ja sam se vratio u Mostar i tko zna? No, u međuvremenu, neke su mi druge stvari postale bitnije od profesionalnog bavljenja nogometom te sam ga nastavio igrati isključivo kao rekreativac, a nogometna sam promišljanja s ljudima dijelio uglavnom tijekom pijanih kavanskih rasprava. Trčao sam nekoliko puta tjedno po asfaltu iza Šeste osnovne škole u Mostaru ili na terenima u Sjevernom Logoru.

Kad sam preselio u Sarajevo, živio sam u Hrasnom, pa sam nogomet igrao na malim terenima između zgrada u današnjoj ulici Azize Šaćirbegović. U Zagrebu se igralo čak i tri puta tjedno na terenu jedne škole nadomak maksimirskog stadiona. U Splitu se igralo na travnatim terenima FESB-a ili “na Dalmatincu” oko kojeg je veteranske krugove istrčavao Zlatko Vujović, legenda Hajduka i reprezentacije Jugoslavije, igrač kojeg je Ivica Osim cijenio toliko da mu je uručio kapetansku vrpcu. Bilo kako bilo, bio sam izvan nogometnog svijeta, tog i takvog načina života, daleko od travnatih terena čak i zonske lige, daleko od buđavih svlačionica i poderanih kopački u kojima se još gdjegdje trči isključivo zbog sporta samog. Nogomet je nama više služio kao triježnjenje nakon divlje propijenog vikenda, kao neka varka, sustav za čišćenje organizma, iako, znam to dobro, mnogima je i dalje ostao nedosanjani san iz djetinjstva, sa svakim driblingom i dobrim šutom proživljavali smo nedosanjano. Zbog toga se može reći da smo ga i mi igrali iz najčišćih djetinjih pobuda.

Po povratku u Mostar na utakmice sam odlazio redovito. U Sarajevu sam u nekoliko navrata otišao na Grbavicu s pokojnim prijateljem, neprežaljenim Anerom Kasapovićem Buazom, jednim od omiljenih Željinih Manijaka. Jednu utakmicu između Željezničara i Veleža gledao sam u društvu braće Brkan. Profesor Dragan Markovina i novinar Damir Pilić bili su mi društvo pri rijetkim posjetama Poljudu. Nakon posljednjeg povratka u Mostar, 2009. godine, na utakmici sam bio samo jednom. S gorespomenutim splitskim prijateljima išao sam gledati mostarski derbi između Zrinjskog i Veleža, istog onog dana kad je u Širokom Brijegu ubijen navijač FK Sarajeva Vedran Puljić. Ako se sjetimo da je i rahmetli Aner umro nakon jedne utakmice u Zenici, sve vam je jasno. Dva mrtva čovjeka, od kojih jedan blizak drug, dovoljan su razlog da više nikad ne prismrdim na bosanskohercegovačke stadione. Toliko je ostalo od dječjih snova.

Kao sve drugo u Bosni i Hercegovini i nogomet je postao potpuno nesuvisla igra oko koje se odvijaju stravične stvari. Još je samo po tome nogomet u Bosni i Hercegovini preslik stvarnosti, odnosno istinski nastavak rata drugim sredstvima. Bosanskohercegovački stadioni vidjeli su me još samo jednom i to na dan kad sam upoznao Ivicu Osima.

Dodatak: Ova se činjenica promijenila ovog proljeća. Na utakmicu u Vrapčiće išao sam s Draganom Markovinom. Velež je nakon duge 33 godine ponovno bio nadomak finala državnog kupa. U finale se i plasirao zahvaljujući upravo visokoj pobjedi u tom susretu kojeg je igrao protiv Tuzla Cityja. Tribine su bile pune i sve je mirisalo na stara vremena ali onda se nikada neće vratiti pa se sada moramo zadovoljiti tek utvarama. Naš svijet se, naprosto, neminovno mijenja. Nekada nestankom čitavih država a nekada odlaskom tek jednog čovjeka, ljudi kakav je bio i Ivica Osim. Njegov utjecaj na živote drugih ljudi bio je toliki da njegov odlazak označava definitivno preseljenje jedne epohe i nekih ideja iz zone mogućeg u zonu uspomena. Adio, učitelju!

(zurnal.info)