Prenosimo tekst iz afiše pozorišne predstave “Sedam strahova”, koju je po istoimenom romanu Selvedina Avdića režirala Selma Spahić u BNP Zenica

Imao je 29 godina kad je zaglavio u logoru. Proveo je dva mjeseca bez terapije, zagledan u jednu točku i ne progovarajući niti jedne riječi. Tukli su ga, nije ni pisnuo. Danas živi u Danskoj i tvrdi da u nikakvom logoru nije bio, da je sve izmišljeno

Poznavao sam vodnika koji je cijeli posljednji rat proveo u počasnom vodu – oni pucaju triput u zrak na vojničkim brzim ratnim pokopima. Nije bio ni dana na borbenim linijama. Mrtvi su stizali pojedinačno i u grupama, cijelorovovno ili nasumice, i počasni je vod imao pune puške posla.

Stvorio je samoga sebe iz ničega. To jest, od onoga što ga je okruživalo i onoga što je imao u sebi. Dylan je pronalazak vlastitog uma. Stvar nije u tome da ga shvatite, nego da ga prihvatite. On se i inače uvuče u vas, pa što ga ne bi prihvatili?

Nitko mu nije znao ili htio kazati ništa o njegovima. Dao je DNA, ali nisu ih pronalazili, ni u jednoj grobnici. Strijeljali su ih pred bogomoljom, ali tijela nema. Nigdje. Tako je počeo. Kopati počeo.

Objavljujemo tri pjesme iz nove zbirke Marka Tomaša "Skratimo priču za glavu"

Kada imaš virus, naglo nemaš naciju. Nego si onaj koji je obolio, kojeg svatko izbjegava.

Besmislena potraga za šahtom u kojem je Muhamed Kondžić napisao roman "Noć nema svjedoka"

Ova je zemlja fikcija. Imena, likovi, mjesta i događaji proizvod su autorove mašte ili su pak korišteni pripovjedački i svaka sličnost sa stvarnim događajima i ljudima, živima i mrtvima, s tvrtkama ili lokalitetima potpuno je slučajna.

Ima dana kada osjećaj zatvorenosti smeta više nego drugih. Nije to pandemijski lockdown, to smo lako pregurali, nego činjenica da smo, ne svojom krivicom, odvojeni od čitavoga svijeta. Da sjedimo u zamci.

I nešto jest ljepši svijet, kada vidiš kako djeca, iz predstave, koja igraju nas kao djecu – doista ne znaju razdvojiti tko/ko je u romanu Bošnjak, Srbin, Hrvat ili ostali! Baš kao mi, nekad!

Ja sam vidio na pozornici jedne noći, i predstavu “Što na podu spavaš”. Otac i dva sina jedu lubenicu. Pažljivo jedu, polako. Potom, drugu lubenicu noževima tako iskasape, da sve bude crveno. Na kraju predstave, na istom mjestu, iz brda jagoda, izađe djevojčica.

Bakirova misao trebala je biti umirujuća. Ali je zastrašujuća. Jer Jevrejima, kako je rekao, „nigdje nije bilo dobro“. Vratiće se i građani Bosne i Hercegovine. Nigdje im neće biti dobro par hiljada godina, pa će se vratiti. A onda će Bosna procvjetati.

Virus napravi sprdačinu od tvojeg sjećanja na rovove. Zamisli da je netko onda mogao znati, neke zime 1993. - da brdo zbog kojeg ratujete, dvadeset godina nakon rata, neće značiti ništa. Da neće biti ljudi. Svi da će otići, i pobjednikova i gubitnikova djeca.

Ako nema para niti uticaja, u pandemijska vremena postoji samo jedna stvar na koju čovjek može sigurno računati – virus.

Iz rođene je ulice otišao, najzad, i Savo Kovačević, sa svima. Na svakoj, ne samo simboličkoj ravni, potvrda je to konačnog pada u barbarizam koji je, po sebi, morao ostati nezamisliv. Za koju krivinu Drine je on poginuo?

Biti stalno u Prijedoru, da oni koje smo protjerali imaju kome doći, u vrela ljeta. Moguće je i da ja svojem gradu otimam vrijeme, a ne on meni. Uopće, vrijeme se premalo rađa, natalitetni mu je pad. Dobrovoljan nemigrant, kao bagremik, koji se ne miče

Edukacija, emancipacija, industrijalizacija, urbanizacija i sekularizacija su, dakle, bolesne ideje. Šta je dobro, šta nam treba? Dobra je deedukacija, čiji je savršeni primjer Skaka, čovjek koji nije u stanju shvatiti šta znači antifašizam, niti zapamtiti egzotično ime „Stjepan Mesić“

Jasno mogu čuti očev glas – “pobogu šta radiš to, težak je mramor, ne nosi to sam, što nisi nekoga zovnuo da ti pomogne!?” Pusti stari, gotovo sam naglas rekao, sramota da nemam u čemu svijeću ti zapaliti.