Predsednik Vučić savetuje policiji da ne radi svoj posao, da ne štiti bezbednost i živote građana. A oni građani s kojima bi demonstranti trebalo da se izbore su naprednjačke jurišne trupe koje su ove subote bile naoružane letvama, štanglama, čekićima i bagerom. Izgleda da bi i predsednik voleo da vidi neke oružane sukobe i da neko u njima pogine. Kad mu već nije išlo u Crnoj Gori, na sever Kosova ne sme da udari, a ni od Dodika nema vajde, bar da iskoristi prednost domaćeg terena

Život u Hercegovini mogao bi nestati. Zbog nekakvih bičakčića i hamovića i njihovih odanih paževa koje mi biramo u vlast kako bi štitili njih i sebe od zakona koji su dužni provoditi. Zbog ljudske pohlepe i gluposti. Zbog istih stvari zbog kojih se tu stoljećima živjelo i opstajalo iz inata uskoro više ni inat neće biti moguć. A mrtvoj zemlji ne trebaju ni profit ni struja.

Ne mogu biti objektivan u ovom slučaju. Ne zanimaju me nikakve ekonomske analize, statistike, opravdanja, naročito ne botovske dezinformacije. U sukobu između rudara i vlasti, slijepo biram rudarsku stranu. Vjerujem da je to strana pravde, da su na njihovoj strani vrijednosti koje smo izgubili.

Vučić i Dodik su nimalo slučajni partneri, spajaju ih neprestana proizvodnja vanrednog stanja i „razvlačenje pameti“ kao metod vladavine. A tu su i negovanje ekstremnog nacionalizma, čuvanje zločinačkog nasleđa, te propratna korupcija nadrealnih razmera. Sve pod budnim okom Kremlja kojem je u interesu destabilizacija regiona, držanje svih dostupnih država van evroatlantskog kursa i sprečavanje evropskih integracija. Nije teško videti da su Vučić i Dodik Republici Srpskoj namenili sudbinu balkanske verzije Donjecka i da su spremni da idu do kraja zarad ostvarenja svog naopakog nauma

Glumili smo da smo mrtvi. Dobili smo dozvole u komandi da možemo igrati mrtve, poginule vojnike. Tako smo kraj rata dočekali kao mrtvi glumci i živi vojnici.

Mučni poslijeratni period Komšiću nije bio nimalo mučan. Naprotiv, “bilo je to vrijeme ruža”, imao je visoka primanja i uživao sve privilegije koje ova država nekome može dati. Kako sam kaže, bilo mu je “ugodno u miru” i “možda je bio suviše uljuljkan i opušten” pa je zaboravio da državu treba graditi. Kako smo se mi osjećali za to vrijeme?

Ukopani Vukovar ne može nikamo pobjeći, i ne zna se hoće li mu to ikada uspjeti. Muzealiziran kovanicom mjesto od posebnoga državnog pijeteta morat će i dalje trpjeti namijenjenu mu sudbinu. Skovali su je svinjoliki da bi se pokrio prezir prema žrtvi i njihove krvave pare.

At the mere mention of war, we froze like animals in front of car headlights, blind and deaf to everything. We are no longer interested in everyday life problems.

Na samo pominjanje rata, skamenili smo se kao životinja pred automobilskim farovima, slijepi i gluhi na sve. Svakodnevni životni problemi više nas ne zanimaju

Ono što se nekada zvalo trivijalnom literaturom, što bi dakle bilo neobjavljivo danas, općevažeća je književnost, još je rekla Lj. Tako se ostvaruje nečije proroštvo - da knjigu neće uništiti hitlerijanski odabir za lomaču, nego upravo gomilanje, da vatra započinje od previše kisika na šibici malenog uma beskrajne nepismenosti.

Svaka nacionalistička ideja je vrlo slična tom grafitu, obavezno je ružna, neprirodna i opasna. Njeni kreatori su svjesni da je ona takva, kao što su svjesni da će se uvijek naći neko da je odbrani, bezglavo i glupavo.

Potpuno pijan drugar, na ulici mi objašnjava svoju jutrošnju šahovsku pobjedu u klubu penzionera: “Ne dakle ŠAH, dragi moj prijatelju, kao napad na kralja. Nego ŠEH, kao napad na kraljicu. A onda, nagli šah-šeh, dvostruki napad na kraljicu i kralja, istodobno..."

Nogomet se više ne igra za nas, barem onaj na „najvišoj“ razini. Običan puk više nije ciljna skupina nogometnih korporacija u kakve su se, pored krovnih nogometnih udruga, pretvorili i klubovi.

Nema razlike među nacionalizmima. To što je jedan trenutno slabiji od drugoga, to je samo zato što se nisu stekli uslovi da ojača. A kad jedan ojača, uvijek stradaju najslabiji iz redova “drugih”. To stalno treba imati na umu

Svako jutro pogledavamo mobilne telefone, da u toku noći nije izbio rat kojega godinama prizivamo. Kako smo do te mjere poludjeli?

Dok pišem shvatam da niko dobar iz ove priče više nije s nama. Ostao je cirkus koji se raspada.

Zlo koje vlada ovim planetom je bezlični algoritam ali čovjeku posebno pripadne muka kad vidi jedno od njegovih lica (i to nižeg ranga) kako mu se harmonikom i pjesmom Šabana Šaulića bestidno ruga i to još na njegov račun. Kao što se i vozilo helikopterom na naš račun. Njegova zlobna faca je lice našeg ludila.

Pedesetsedmogodišnjaka N.N. iz rapske Psihijatrijske klinike, nakon četrdeset godina (!) pronašla je sestra. I to zahvaljujući TV emisiji, i DNA metodama. Na klinici, u Rabu, zvali su ga Perica M.

Potpuno sumanuto, bez ikakvih covid mjera ulazimo u jesen posve dramatičnu, epidemijsku. Pustili su da se slobodno umire. Mi ni u to ne vjerujemo. Da ćemo umrijeti, naime.