Ono što se nekada zvalo trivijalnom literaturom, što bi dakle bilo neobjavljivo danas, općevažeća je književnost, još je rekla Lj. Tako se ostvaruje nečije proroštvo - da knjigu neće uništiti hitlerijanski odabir za lomaču, nego upravo gomilanje, da vatra započinje od previše kisika na šibici malenog uma beskrajne nepismenosti.

Svaka nacionalistička ideja je vrlo slična tom grafitu, obavezno je ružna, neprirodna i opasna. Njeni kreatori su svjesni da je ona takva, kao što su svjesni da će se uvijek naći neko da je odbrani, bezglavo i glupavo.

Potpuno pijan drugar, na ulici mi objašnjava svoju jutrošnju šahovsku pobjedu u klubu penzionera: “Ne dakle ŠAH, dragi moj prijatelju, kao napad na kralja. Nego ŠEH, kao napad na kraljicu. A onda, nagli šah-šeh, dvostruki napad na kraljicu i kralja, istodobno..."

Nogomet se više ne igra za nas, barem onaj na „najvišoj“ razini. Običan puk više nije ciljna skupina nogometnih korporacija u kakve su se, pored krovnih nogometnih udruga, pretvorili i klubovi.

Nema razlike među nacionalizmima. To što je jedan trenutno slabiji od drugoga, to je samo zato što se nisu stekli uslovi da ojača. A kad jedan ojača, uvijek stradaju najslabiji iz redova “drugih”. To stalno treba imati na umu

Svako jutro pogledavamo mobilne telefone, da u toku noći nije izbio rat kojega godinama prizivamo. Kako smo do te mjere poludjeli?

Dok pišem shvatam da niko dobar iz ove priče više nije s nama. Ostao je cirkus koji se raspada.

Zlo koje vlada ovim planetom je bezlični algoritam ali čovjeku posebno pripadne muka kad vidi jedno od njegovih lica (i to nižeg ranga) kako mu se harmonikom i pjesmom Šabana Šaulića bestidno ruga i to još na njegov račun. Kao što se i vozilo helikopterom na naš račun. Njegova zlobna faca je lice našeg ludila.

Pedesetsedmogodišnjaka N.N. iz rapske Psihijatrijske klinike, nakon četrdeset godina (!) pronašla je sestra. I to zahvaljujući TV emisiji, i DNA metodama. Na klinici, u Rabu, zvali su ga Perica M.

Potpuno sumanuto, bez ikakvih covid mjera ulazimo u jesen posve dramatičnu, epidemijsku. Pustili su da se slobodno umire. Mi ni u to ne vjerujemo. Da ćemo umrijeti, naime.

Sve mrtve fabrike ubijene su na vrlo sličan način. Tranzicija i privatizacija predstavljaju procese u kojima naše fabrike prestaju biti naše

Kad god bi pokojni Šile čuo jednu Nirvaninu pjesmu, rekao bi isto. Uz ovu sam pjesmu poginuo. Naime, granata je pala među njih petoricu dok je s tranzistora išla ta pjesma. Samo Šile preživio. Čak se i Cobain malo kasnije ubio.

Da se brate raskostimo k'o ljudi, rekao je posve ozbiljan. On je za to da svatko svoja groblja preseli u entitete...

Kažu znanstvenici, da nas oko 2100. godine više neće biti. Nas na Balkanu, jugoistočnom Balkanu. Kao toliki narodi prije nas, nestat ćemo asimilirani u neku Europu, koju bi valjalo zamisliti koncem ovoga stoljeća. Ovdje će biti neki drugi ljudi, sve oko nas će nazivati drugačije. Tko će nas se sjećati?

Naši mrtvi uvijek su svježi, nije važno kada su izgubili život, u kojem vijeku i kakvom ratu. Za njih ratovi nikada ne završavaju, oni neprestano počinju, iznova i iznova. Na mjestima gdje leže naši mrtvi vrijeme se svija kao u vremenskoj petlji.

U Čitaonici Žurnal čitajte odlomak iz novog romana Nedžada Ibrahimovića "Inkapsulirane duše"

Djeca se danas rađaju s dva mišića manje nego što ih vi i ja imamo u svome tijelu, jer su ti mišići nestali, postali su nepotrebni, nastavlja redatelj i profesor. Veliko je pitanje kako će uopće izgledati čovjek, nakon ovoga stoljeća. Meni se čini da neće više govoriti.

U Čitaonici Žurnal objavljujemo izbor pjesama Almina Kaplana iz zbirke "Bukara" (Planjax)

Teatar je sveta umjetnost. Pripada glumcima, igri, pjeni i smrti. Artaud je govorio – nemoj uzimati krpe i varati da su planine, uzmi planine i igraj se kao da su krpe.