Mladen Blažević, Dnevnik nepušača:U spomen bakinoj šizofreniji
JEDINA SLOBODNA TERITORIJA

Čitaonica Žurnal

Mladen Blažević, Dnevnik nepušača: U spomen bakinoj šizofreniji

U Čitaonici Žurnal čitajte odlomak iz romana "Dnevnik nepušača" Mladena Blaževića

U spomen bakinoj šizofreniji
Mladen Blažević (Foto: Mladen Đaković)

 

 

 

572 sata i 30 minuta

 

Staro je groblje zapušteno. Jedva pokošeno, ali slobodno za koračanje i gaženje. Niže, uz novosagrađenu kapelicu, bliješte se nove mramorne ploče žicom ograđenog katoličkog groblja. Djed na slici je onaj koji je nekoliko godina prije smrti ostavio duvan. Baka je duvala vrlo rijetko, ali je tetka Ljuba pušila otkad sam ju prvi put vidio. I to neprekidno. Dok ne popuši sve cigarete. Od bake je naslijedila lakši oblik šizofrenije. I pušila je, bez obzira na intenzitet lijekova, podjednako cijele godine. Baka bi povremeno zapalila u proljeće, s buđenjem prvog zelenila. Preskakala bi tablete Nozinala i istovremeno se pretvarala u superbaku. Odjednom, umjesto ljuljanja lijevo-desno na kauču i ponavljanja: “Neka ste vi meni došli“, počela bi kuhati jednostavne i izuzetno ukusne kaše od graha, ječma i kukuruza. Na masti bi pekla prhke rože koje su se takmičile u bježanju iz protvana. Zatim, redala hrustave salenjake i obične kruhove koje ne bih mijenjao ni za kakav kolač. Istodobno bi u njenoj kuhinji i blagovaonici sve blistalo. Sjajio bi se linoleum na podu, oprani bi bili ukrasni tanjuri obješeni o zid kao nejednake bistre oči, mirisali na deterdžent tabletići i makramei, te bi detaljno bio obrisan mali Ajfelov toranj na kojem je, negdje u visini vidikovca s kojeg se može vidjeti cijeli Pariz, ostala zarobljena temperatura od 32 stupnja, u alkoholnom termometru koji se pružao cijelom tornjevom rešetkastom visinom. Superbaki bi svi prozori u kući bili otvoreni. Baki vruće, dok bi se mi ostali smrzavali. A, onda bi prešla granicu. Jednom je zapalila tamjan i svijeću u spomen nekog rođaka kojeg se sjetila, a tanjurić s otvorenim plamenom ostavila na prozoru pa je, zbog jednoličnog propuha, plamen dugo lizao okvir prozora koji se na kraju zapalio. Srećom se to dogodilo za vrijeme naše posjete. Drugi je put ostavila začepljenu kadu i točila vodu ne bi li se natopile zavjese sive od Ljubinog dima. Istovremeno je radila zapršku za srpski, vojnički pasulj, metlicom skidala paučinu iz kuteva hodnika, u rerni pekla smjesovnicu od pšeničnog, zobenog, raženog, kukuruznog i prosenog brašna, te glancala stari svijećnjak purolom. Voda je iz kade počela prelijevati pa je ubrzo u prizemlju, gdje se nalazila gostionica, kartašima bele voda kapala po stolu i do neprepoznatljivosti uništila papir na kojem je bio upisan rezultat o kojem je ovisila cijela netom podignuta plaća jednog od igrača.

Kad sam na groblju očupao draču i korov na i oko spomenika, izvadio sam iz džepa dvije cigarete koje sam nažicao u gostionici. Jednu sam zapaljenu ostavio kraj Ljubine slike, a drugu zapalio sebi. Tako sam prvi put pušio u društvu Ljube, bake i djeda. Ljubina mi se šizofrenija sad činila kao obična depresija koju prepoznajem u mnogim ljudima oko sebe. Potražio sam šizofreniju u svojim postupcima. Učinilo mi se da je ovo moje preseljenje iz grada na selo, napuštanje sigurnog i nekima zavidnog posla, sađenje šljiva, paprika i samotnjački život u ovako zapuštenom mjestu bez prave perspektive, učestalo druženje sa skoro osamdesetogodišnjom šepavom bakicom, dovoljan razlog da me, u doba Ljube i bake, proglase bolesnim od šizofrenije. U međuvremenu, toliko se toga dogodilo i promijenilo da danas ne izgledam ni kao čudak. U spomen bakinoj i Ljubinoj šizofreniji neću prefarbati okvir prozora čija je nagorenost iznova počela provirivati kroz ispucalu boju. Čini mi se da bih tako sudjelovao u skrivanju nekadašnje obiteljske sramote.

(zurnal.info)