Sudbina Vukovara: Skovali su je svinjoliki da bi pokrili prezir prema žrtvi

Rijetko gledam fotografije iz mladosti, jer su mnoga draga lica prije vremena odšetala u drugu, nedokučivu dimenziju. Kada naiđem na tu jesensku fotografiju datiranu 1994. godine, zagledam se: Vlado je oslonjen na rub prozora, blago zabačene glave, a brazgotina na staklu pendžera ljetne kuhinje - od gelera iz 1992. - doima se kao prirodni nastavak njegova profila sežući do grudi. Djevičanski spuštena pogleda, u alkoholnom ressentimentu, zagledan je u bijeli stolnjak s crvenim vinskim mrljama. Na poleđini fotografije piše: Krvavi dunavski lopoči, the fallen Madonna with the big boobies.

Vladimira sam odmah zavoljela. On i sestra doselili su se u studentski dom 1993./1994. godine, kad i ja. Govorio je otežano i nazalno, jako se mučeći s artikulacijom riječi koje su mu se otimale i bježale nazad u utočište njegovih blagih i lijepih plavosivih očiju. U njima bi se priča nastavila, kada bi ga naprezanje vilice bolno podsjetilo da je čas da odustane od govorenja. Mirnoća i neka osobita sabranost u njegovu držanju bile su kontrapunkt asketskom jeziku. Izbjegavanje govora imalo je i svoju dobru stranu - željenu distanciranost koja je introvertima potrebna. No sve su to, zapravo, eufemizmi iza kojih se skrivala priča mračna kao grobnica.

Seka mu je bila mlađa i vesela, i često bismo pili kavu u četvero. Moj tadašnji dečko, briljantni student medicine, zabrinut zbog Vladimirova zdravstvenog stanja i izbjegavanja ponovnog odlaska u bolnicu, jedne je večeri obazrivo i nježno poveo razgovor s njim o potrebi da obavi niz pregleda kako bi se utvrdili invaliditeti koji su bili očiti. Sve češća druženja i bliskost koja se osjećala između nas jedne je večeri otvorila slavonska rakija saopćivši nam o porijeklu njegovih oštećenja.

Toga studenog 1991. naš vršnjak najprije je bio zarobljen a zatim predodređen za streljanje. Nekim čudom ipak je izdvojen iz kolone mučenika i prebačen u Stajićevo. Slijedi Niš pa Mitrovica. Otac mu je ubijen odmah, pred njegovim očima. U Nišu je zaradio svoje invaliditete, koje prije studenta 4. godine medicine nitko nije "uspio otkriti". Potpuni gubitak sluha na jedno uho, trajno ozlijeđena višekratno polomljena vilica i kralježnica.

Nakon razmjene dočekalo ga je i bezdomništvo. Majka se preudala ne pokazavši neko zanimanje i empatiju za svoju djecu. Vladimir i tada maloljetna sestra dospijevaju u jedno "srpsko" selo blizu Osijeka, gdje im je ponuđena tuđa kuća. Da nisu pristali živjeti u njoj, morali bi pod vedrim nebom. Naš vršnjak, bivši logoraš, vozio je traktor, rintao na zemlji i uzgajao piliće koje nije mogao zaklati kada bi došlo vrijeme za to. Živjeli su paorski i taj mu se način života s vremenom svidio. No kuća ih je tištila jer su bili svjesni da su njezini vlasnici, ako su uopće živi, također bezdomni. Odlučili su doći u Osijek i upisati studij, što se i dogodilo po odlasku izbjeglih ljudi iz studentskog doma, gdje smo se i upoznali. Vladimir se ubrzo ispisao s redovnog studija jer se morao zaposliti. On i sestra nisu imali ništa, osim zajedničke boli i mladosti koja je već po svojoj prirodi i logici navijala za život. U materijalnom smislu ni mi nismo imali više od njih, ali barem roditelje i dom - jesmo. Zbog tople roditeljske atmosfere okupili smo se jednom u Vinkovcima, i napili se baš pošteno. Smijeh nam je kroz meandriranu priču odzvanjao u poliintonacijama: kunderinski, gogoljevski, pajtonovski. Od sumraka do zore, nazdravili smo. Tako je nastala ona jesenska fotografija.

Vozio je kamion budeći se u četiri ujutro, radeći za nekog vukovarskog šupka. Mladošupak je dijelio godište rođenja s nama, ali je bio iz druge, nove klase, rekao bi drug Đilas. Nije studirao, bilo bi to gubljenje vremena za nekog tako nadarenog, vrijednog i marljivog. Takav slučaj bio je i, sjećate se, "babino šugavo", Dejo Košutić - bankar "srednjoškolac" ni manje ni više. Kad te Domovina nadahne, sve je moguće. Kako smo voljeli provoditi vrijeme zajedno, odvezla sam se jednom s Vladimirom na adresu mladog profitera. Znajući kako ropski i oholo tretira mog druga, a vrlo bijesna i nesmotrena tih godina, neugodno sam ga oslovila tražeći pravdu za svoga druga. Zapravo sam ga ugrozila jer taj nas je mogao išutati oboje, a imao je i pištolj uza se. U njegovoj dvoetažnoj gajbi, u središtu Osijeka, sjedilo je muško društvance i pijuckalo fina pića. Napala sam riječima, uzvratilo mi se prijetećim pogledima i pičkolikim uvredama. Vladimir me je povukao prema stepenicama i našli smo se na ulici, drhtavi, sjebani, dok je njihov smijeh odjekivao iz stana. Bilo me je sram zbog frke koju sam proizvela, kao da sam išta mogla postići. Moj drug je šutio. Njegova me šutnja zaboljela. Tek sam tada osjetila njegovu traumu do kraja.

Ratno profiterstvo vrlo brzo postalo je glavna privredna grana u istočnoj Slavoniji. Profiterstvo – strvinarstvo, izniklo na mrtvima i na živim robovima. Tog 18. studenoga 1991. kada je ponikla Vladimirova trauma, rodio se i novi Vukovar. Mrtav i raspolućen, kakav je i danas.

Zbog mrtvih koji su do u vječnost pripali svom gradu, i njihove priče koja je tada umrla s njima, u ratu novorođeni okot, šljam, muzealizirao ga je. Od tog crnog datuma slušamo njihovu svinjoliku priču. Masovnu smrt građana Vukovara, takvih poput moga Vlade, ili Siniše Glavaševića, koji su u gradu ostali do kraja iz ljubavi i srčanosti, ovi drugi pretvorili su u profit. Žrtve su u ovoj državi vrlo profitabilne. Sva nakaradnost ove države ogleda se u slučaju Vukovar.

Mladošupak posjeduje kamione, a bivši logoraš ih vozi.

Sinišu pronalaze u masovnoj grobnici i jebu mu majku jer je iz "vukovarske grobnice" prozvao šljamoviti hrvatski politički i vojni vrh. I dan-danas.

Tuđman poluzainteresirano - zamišljam ga kako jedva suspreže zijev - odgovara zapovjedniku obrane Vukovara neka mu faksira to već što, je li, treba...

Sinišina mlada udovica sa sinom dolazi u novi mrak, zagrebački, u barake. Osjeća se pritom kao sumnjivo lice, kao krivac.

Zapovjednik obrane uskoro će biti prebijen kao moj Vlado u Nišu.

Sinišinom sinu jebat će majku šatoraški plinomajstori, zalijevajući ga vodom i nazivajući ga izdajnikom.

Ukopani Vukovar ne može nikamo pobjeći, i ne zna se hoće li mu to ikada uspjeti. Muzealiziran kovanicom mjesto od posebnoga državnog pijeteta morat će i dalje trpjeti namijenjenu mu sudbinu. Skovali su je svinjoliki da bi se pokrio prezir prema žrtvi i njihove krvave pare.

Pristigli u limuzinama i raspoređeni u dvije-tri kolone, kako koje godine, već po dogovoru, provedu nekako taj dan tamo. I odande se vraćaju kao heroji. Poslije svinja ostaje puno govana. Pojest ćemo ih mi, uz onu starohrvatsku: U slast!

Uz dozvolu redakcije prenosimo sa portala Lupiga

(zurnal.info)