Vrijednosti koje smo izgubili: Rudarska borba je naša, zajednička borba

Ne mogu biti objektivan u sukobu rudara i vlasti. Ne vjerujem da može iko ko je odrastao u rudarskim gradovima. U knjizi “Moja Fabrika” pisao sam da sam u djetinjstvu vjerovao da su radnici nekakva mitološka bića. Objasnio sam da takav stav vjerovatno potiče iz najranijih sjećanja. Kada me uplaši neka buka izvana, majka me smirivala: “Ne boj se, to radnici idu u noćnu smjenu”. Podrazumijevalo se da mi oni ne mogu nanijeti neko zlo, naprotiv, odlaze u noć da bi nam obezbjedili sigurnost. 

Dugo me držalo to vjerovanje. Sjećam se, na samom početku rata gledao sam na televiziji kako rudarska kolona dolazi na proteste ispred Holiday Inna. Kada sam vidio njihove crno-zelene zastave odmah sam pomislio da će od tog momenta sve biti u redu. Valjda sam smatrao da će prisustvo rudara sve dozvati razumu, podsjetiti ih na nešto plemenito, nešto zajedničko, ne znam više ni ja na šta... Na žalost, njihov dolazak ništa nije promijenio. Tada sam shvatio da zauvijek odlaze vrijednosti na koje sam navikao.

SREDNJOVJEKOVNI SUKOB

Ne mogu biti objektivan u sukobu rudara i vlasti. Jer, to je i sukob između dva svijeta. 

Jednog, podzemnog, u kojem vrijeme kao da vijekovima stoji. Sve je isto, još od kada su rudari vjerovali da o njihovim sudbinama odlučuje jamski duh perkman, koji pokazuje gdje se nalazi zlatna žila ili najavljuje veliku tragediju. Okruženje je isto, ista je utroba zemlje, isti mrak, nedostatak zraka, napor, znoj, strah…, kao i metod rada - bez obzira na svu mehanizaciju i dalje su presudni kopači, njihova fizička snaga i izdržljivost. 

I u drugom, nadzemnom svijetu, sve je ostalo isto. Oni koji odlučuju o rudarskim sudbinama i dalje borave u najluksuznijim građevinama, oružanom stražom izdvojeni od ostatka svijeta. Okruženi su poslugom i pripadaju povlaštenoj klasi. U tim dvorcima i dalje vladaju ista, stara vjerovanja kao kod srednjovjekovnog plemstva - u moć novca koji odlučuje o sudbinama. 

Da se radi o drevnom sukobu, koji traje od srednjeg vijeka do danas, dodatno me uvjerila fotografija na kojoj kicoški odjeveni ministar pred nenaoružani narod izlazi okružen gardom sa oklopima, štitovima i kacigama s vizirima. Brzo se vratio u zgradu, dijalog u tako postavljenom odnosu je nemoguć, nepovjerenje je ogromno, jer prevara je suviše očigledna. Svojim izlaskom sa oklopnicima ministar je samo demonstrirao na čijoj strani su oružana sila i državna moć. Ali, ne treba se zavaravati da se radi o njegovom porazu, to je samo strateško povlačenje pred novi napad, novu prevaru i nastavak pljačke.

ZAJEDNIČKA BORBA

Ne mogu biti objektivan. Ne zanimaju me nikakve ekonomske analize, statistike, opravdanja, naročito ne botovske dezinformacije, uključujući ovaj odvratni spin Elektroprivrede da će zbog štrajka građani trpiti redukcije struje... Nimalo nisam racionalan u ovom slučaju, priklanjam se instinktu, makar to bilo krajnje patetično. U sukobu između rudara i vlasti, slijepo biram rudarsku stranu. Vjerujem da je to strana pravde i vjerujem da su tamo vrijednosti koje smo izgubili. 

Zbog toga je njihova borba naša zajednička borba.

(zurnal.info)