Ova je zemlja fikcija. Imena, likovi, mjesta i događaji proizvod su autorove mašte ili su pak korišteni pripovjedački i svaka sličnost sa stvarnim događajima i ljudima, živima i mrtvima, s tvrtkama ili lokalitetima potpuno je slučajna.

Ima dana kada osjećaj zatvorenosti smeta više nego drugih. Nije to pandemijski lockdown, to smo lako pregurali, nego činjenica da smo, ne svojom krivicom, odvojeni od čitavoga svijeta. Da sjedimo u zamci.

I nešto jest ljepši svijet, kada vidiš kako djeca, iz predstave, koja igraju nas kao djecu – doista ne znaju razdvojiti tko/ko je u romanu Bošnjak, Srbin, Hrvat ili ostali! Baš kao mi, nekad!

Ja sam vidio na pozornici jedne noći, i predstavu “Što na podu spavaš”. Otac i dva sina jedu lubenicu. Pažljivo jedu, polako. Potom, drugu lubenicu noževima tako iskasape, da sve bude crveno. Na kraju predstave, na istom mjestu, iz brda jagoda, izađe djevojčica.

Bakirova misao trebala je biti umirujuća. Ali je zastrašujuća. Jer Jevrejima, kako je rekao, „nigdje nije bilo dobro“. Vratiće se i građani Bosne i Hercegovine. Nigdje im neće biti dobro par hiljada godina, pa će se vratiti. A onda će Bosna procvjetati.

Virus napravi sprdačinu od tvojeg sjećanja na rovove. Zamisli da je netko onda mogao znati, neke zime 1993. - da brdo zbog kojeg ratujete, dvadeset godina nakon rata, neće značiti ništa. Da neće biti ljudi. Svi da će otići, i pobjednikova i gubitnikova djeca.

Ako nema para niti uticaja, u pandemijska vremena postoji samo jedna stvar na koju čovjek može sigurno računati – virus.

Iz rođene je ulice otišao, najzad, i Savo Kovačević, sa svima. Na svakoj, ne samo simboličkoj ravni, potvrda je to konačnog pada u barbarizam koji je, po sebi, morao ostati nezamisliv. Za koju krivinu Drine je on poginuo?

Biti stalno u Prijedoru, da oni koje smo protjerali imaju kome doći, u vrela ljeta. Moguće je i da ja svojem gradu otimam vrijeme, a ne on meni. Uopće, vrijeme se premalo rađa, natalitetni mu je pad. Dobrovoljan nemigrant, kao bagremik, koji se ne miče

Edukacija, emancipacija, industrijalizacija, urbanizacija i sekularizacija su, dakle, bolesne ideje. Šta je dobro, šta nam treba? Dobra je deedukacija, čiji je savršeni primjer Skaka, čovjek koji nije u stanju shvatiti šta znači antifašizam, niti zapamtiti egzotično ime „Stjepan Mesić“

Jasno mogu čuti očev glas – “pobogu šta radiš to, težak je mramor, ne nosi to sam, što nisi nekoga zovnuo da ti pomogne!?” Pusti stari, gotovo sam naglas rekao, sramota da nemam u čemu svijeću ti zapaliti.

Razumijem što “Lift” neće na pozornicu i što se opire da glava djevojčice opet odlijeće s ramena, i da se to nastavi ponavljati u nedogled

Sa smrću poznate osobe nešto naše, ili onaj dio nas koji je ta osoba pamtila, nestane. Tako se naš svijet smanjuje. Tako mi iz svijeta iščezavamo.

Njihova vizija Bosne i Hercegovine nisu funkcionalne institucije koje služe stvaranju i održavanju prosperitetnog okružja. Oni ne žele društvo slobodnih pojedinaca jednakih pred zakonom. Država je za njih partijska organizacija koja nije samo izvan nego i iznad zakona.

U Čitaonici Žurnal objavljujemo tri pjesme iz nove zbirke Dijale Hasanbegović "Žena u ružičastoj haljini"

Tokom okupacije Bosne i Hercegovine održavala je i vodila pokret otpora u Zenici. Opisivali su je kao sitnu ženu, krhkoga zdravlja, ali uspjela je preživjeti sve “provale” partijske organizacije u Zenici i voditi glavnu vezu sa partizanskim jedinicama. Nikada nije postala narodna heroina niti se išta po njoj zove.

Povodom smrti velikog pjesnika Žurnal ponovo objavljuje dvije pjesme: “Populistički manifest” i “Allen Ginsberg na samrti”.

Marko Tomaš boravio je u Petrinji, gradu pogođenom stravičnim zemljotresom. Pročitajte crtice koje je zabilježio i pogledajte fotografije Denisa Lovrovića i Monike Herceg

Zato kažem: migranti su otjelovljeni višak ovog svijeta. Nisu tržište za oružje koje ih nije ubilo. Nisu ni jeftina radna snaga nužna da bi to oružje bilo izrađeno. Nisu čak ni nužna žrtva tog oružja. I prvih i drugih i trećih, i kupaca i radnika i raznijetih i bez njih ima dovoljno.