Nove pjesme Marka Tomaša: Njegovo ime je lozinka neoromantizma

U izdanju zagrebačkog V.B.Z. – a i beogradskog LOM – a iz štampe je izašla nova zbirka pjesama našeg Marka Tomaša „Skratimo priču za glavu“.

Urednik Kruno Lokotar o zbirci je napisao:

„Skratimo priču za glavu – Marko Tomaš je odavna već pojam Pjesnika, onoga čiji su život i djelo sljubljeni i koji se, zbog svog uspjeha, nema razloga mijenjati. Njegovo ime lozinka je neoromantizma. Ali ideja nepromjenjivosti neodrživa je i promašena i umjetnički i životno, prije smještena u domenu nostalgije i eventualno utopije nego realizam duše. Tomašu je sve to jasno pa nam donosi starog Tomaša, uvijek ljudski kontradiktornog: gospodina i bitangu, nomada pandemijski zaključanog i radosnog skućenog, znatiželjnog rezigniranog promatrača i aktivnog autodestruktivca.

Došla su neka nova tamna vremena i stara smrt obišla je nove ljude pa se i autor malo smračio. Istodobno, dogodila se ljubav, stabilnost, što opet znači da se konačno izmaklo ljepotama zaljubljenosti i zanesenosti, intenziteta. Zrelo doba pokazuje se kao prezrelo, kao uvod u trulež i novi strah. Priča se zapravo dobro razvija, ali valjalo bi je skratiti za glavu, jer prijeti sterilitetom.

Usred sveg tog osobnog ping-ponga, pjesma ciklus Rub živaca drugačija je, neki novi, duhovitiji i optimističniji nego ikad Tomaš se u njoj rodio, iz zategnute posteljine koja je zamijenila onu zgužvanu, iskočio. To je feniks-refleks, zato, ako i za što, za njegovu poeziju ne trebamo strepiti.“

                             Ilustracije na koricama: Ksenija Pantelić

Iz ciklusa „Soba koja se raspada“ Žurnal objavljuje tri pjesme.

BEZRAZLOŽNA PJESMA

Nije bilo jednostavno ostaviti te i otići.
Tada sam krenuo u nepoznato.
Nije bilo lako ostati
bez svih onih isplaniranih putovanja,
bez banalnih svakodnevnih sitnica,
bez prigoda za unaprijed spremljene fraze,
bez tijela koje sam učio buditi laganim dodirom prsta.
Nije bilo lako.
Napolju je bila veljača i pljuštalo je,
gledala si kroz mene na mokre krovove
kao da slušaš fatalnu prognozu,
nije mi olakšavalo to što si ponavljala:
ali, Marko, napolju pada kiša!
Bila si u pravu, odlazio sam
a nisam imao kuda.
Kiša je pljuštala još danima,
u nekoj drugoj sobi
nisam odgovarao na tvoje uporne pozive.
Pisala si kako plačeš i ludiš.
Nisam otpisivao.
Pio sam bez prestanka i onda se dugo trijeznio.
Tako ja to kada nemam kuda,
ponašam se kao derište.
Nije bilo lako ostaviti te i otići,
nikakva glazba nije odgovarala mom raspoloženju,
ni u čemu nikakve utjehe.
Moj prozor je gledao
na pusto blatnjavo dvorište.
Nakon kiše
u njega je ušetala jedna tigrasta mačka
i dugo se protezala.
Njezina me gorda bezbrižnost nasmijala.
Skuhao sam kavu i promatrao kako zaobilazi barice.
Znam, nikada nećeš shvatiti kako to ide
ali otišao sam jer nisam imao kuda.

MU

Naše su samoće vidjele i bolje dane.
Drugim su ulicama hodale.
Teturale su naše sjene trgovima europskih metropola
ali nigdje takve samoće, tako poznate, tople i prisne,
samoće od koje se umire
nigdje nema osim na ulicama našeg izgubljenog grada.
Nigdje te nisam i nigdje neću tako voljeti.
U stranim smo gradovima i mi stranci,
nema poznatih mirisa kojima se hrane samoća
i strah od starosti.
Nigdje drugdje ne stare poznata lica
i nemamo koga ispraćati.
Samo smo prema našem gradu roditeljski strogi
jer nigdje drugdje nismo bili mladi,
drugdje to možemo ostati.
Nigdje se naši strahovi nisu toliko snažno grlili
kao među onima koji nas oduvijek znaju.
Nigdje se nismo morali kriti kao među zgradama
čija smo vrata otvarali od djetinjstva.
Nigdje naši susreti nisu ni pasus u gradskoj priči,
iz svakog grada možemo otići
ali samo se u jedan nikada ne možemo vratiti
i samo tamo ne možemo napustiti jedno drugo.
Nigdje takve ljubavi, ponavljam,
nigdje se ne može tako voljeti
kao u svom gradu
jer nigdje nismo toliko sami
kao među svojima.

2020.

Neću mijenjati navike od ponedjeljka.
Svakog mi dana dođe tek da uradim
nešto što sam uradio nebrojeno puta.
Možda je to zato što sam nekakav, vrlo određen,
ali ne znam kakav sam i što me određuje.
Od ponedjeljka živim do utorka
od utorka do srijede i tako svaki tjedan.
U tome vidim neke pravilnosti
ali ne znam što bih s njima.
Volim kuhati i jesti noću.
Pustim namirnice da lete po podu
i lijepe se za papuče.
Poslije čistim taj nered.
Uznemirava me dolazak jutra,
lijeno zijevanje noćnih minuta
koje se dosađuju nad mojim neurozama.
Puno je čamotinje koju treba odživjeti.
Puno se toga beznadno ponavlja.
Bit će sigurno novih radosnih trenutaka
ali ne trebam zbog toga mijenjati navike
niti podizati revoluciju.
Ponekad ipak sjedim i osjećam žaljenje,
nostalgiju ili se ozbiljno rastužim
zbog bilo čega, često zbog obične sitnice
i sve to samo zato što sam takav –
volim sjediti u miru
i mučiti se stvarima koje je nemoguće ispraviti.
Prođem, na primjer, nezainteresirano
pored starice koja na ulici prodaje poljsko cvijeće
i kasnije se izjedam zbog toga što nisam zastao,
nazvao dobar dan, osmjehnuo se,
platio cvijeće i više nego što traži.
Takvim se užasima mučim,
baš zato što sam bio jedan među tisućama
koji su tog dana prošli istom ulicom
i ponijeli se na isti način.
Žurio sam, pravdam se,
ali znam da bi sve ostalo isto i da sam zastao,
samo bih stigao kući s kiticom cvijeća.
To je sva moja pobuna, ta okrutno smiješna savjest.
Slične mi se banalnosti često rugaju
iako znam da ni to ništa ne bi promijenilo.
Opet bi čaj bio u šalici, cigareta u ustima,
gađenje u očima, blagdani za tri tjedna,
sve neumoljivo na svom mjestu.

(zurnal.info)