U šahtu:Još jedan Kondžićev krug gradom
JEDINA SLOBODNA TERITORIJA

Selvedin Avdić

U šahtu: Još jedan Kondžićev krug gradom

Besmislena potraga za šahtom u kojem je Muhamed Kondžić napisao roman "Noć nema svjedoka"

Još jedan Kondžićev krug gradom

 

 

Priču “U šahtu” Muhameda Kondžića ne čitam kao literaturu, doživljavam je kao njegovu ispovjest, životnu priču, možda zbog toga što mu je život ličio na literaturu. Tegobnu... Podsjetiću, samo ukratko, na drugim mjestima sam opširnije pisao.
Muhamedovog starijeg brata strijeljali su partizani zato što se, nakon oporavka od tifusa, nije vratio u jedinicu. Nakon smrti majke porodica se raspala. Uspio je završiti studij jugoslovenske književnosti i zaposlio se u Oslobođenju. Zbog verbalnog delikta osuđen je na četiri i pol godine zatvora. Odrobijao je godinu kada je dobio vijest da je mu je pijani kamiondžija pregazio sina. Naredne godine supruga Bosa skočila je kroz prozor sa trećeg sprata hotela “Metalurg”. Iz zatvora je izašao kao slomljen čovjek, bez porodice, doma i sa oduzetim građanskim pravima na četiri godine.


Kada je bio beskućnik, Muhamed Kondžić je noćima marširao istom relacijom - polazna stanica bio mu je gradski park u Zenici, odatle je išao Sarajevskom ulicom, Obalnim bulevarom pa tadašnjom Kidričevom ulicom. Tako je opisao u priči “U šahtu”.
Iz čekaonice željezničke stanice, gdje se grijao tokom dana, u ponoć ga je izbacivao čuvar. Mraz nije dozvoljavao da sjedi na klupi u parku, a haustore su zaključavali kućepazitelji. Dok se s dolaskom prvog jutarnjeg voza ponovo ne otvori stanica, kružio je gradom. Do jutra mu je trebalo tačno trideset sedam krugova.

Ponekad šetam istom relacijom i jedva prepješačim jedan krug. Ali, mene ne gone ni mraz niti očaj. Šetnje završavam u gradskom parku. Nedavno je dotjeran. Nema više divljeg žbunja koje je odvajalo park od ostatka grada i u kojem je Muhamed skrivao kartone, odjeću, bočice ruma i ostatke hrane. Potkresana su velika stabla sa krošnjama punim vrana, koja su pravila ogromne sjene i mračila park usred dana. Sve je puno pitomije, u centru parka napravljeno je dječije igralište, sa ljuljačkama i klackalicama. Odnekle su stigle i ptice koje znaju pjevati.

Kad god svratim, zatičem dva muškarca, sjede na istim klupama, na suprotnim rubovima parka. Odjeveni su u ogromne zimske jakne, ispod izviruju kragne bar tri džempera, a vunene kape navukli su do očiju. Sjede na suncu, leđima okrenuti igralištu, gledaju ispred sebe i koncentrisano naginju iz flaša omotanih plastičnim vrećicama. Nisam nikada vidio da komuniciraju, iako mogu da vide jedan drugoga.

Muhamedu je bilo mnogo lakše kada je sreo Džimija, već iskusnog beskućnika. On mu je pokazao kako da preživi na ulici, gdje ima otvorenih haustora, kako da opere i osuši košulju, kako da od nepoznatih prolaznika bez stida zatraži novac, kako se neprimjetno mogu uzeti mlijeko ili hljeb iz dostavnih kamiona. Zajedno su pronašli šaht za kontrolu parovoda u kojem je prije njih prezimio beskućnik s nadimkom Al Capone.

Kondžić je probdio prvu noć u šahtu. Plašio se da bi neki “kontrolor šahtova” mogao da zaključa poklopac iznad njihovih glava i tako ih žive sahrani. Dok je Džimi mirno spavao, Muhamed je prestravljeno slušao kako “grad polako kreće prema svojoj tišini, a nama okreće svoju ogromnu, sivu guzicu...” Bdio je kao da na mrtvoj straži očekuje napad, dok mu se “prst ledi na otponcu mašingevere s dobošem”.

U priči je zapisao:

“Nije li i ovo parčence mog života uvježbavanje smrti? Da, razmišljam, moglo bi biti. Često sam i sam to doživio, i slušao sam od drugih ljudi da, kada pođu zubaru, premiru od straha i da im treba i po nekoliko dana dok se odvaže sjesti na stolicu i suočiti se s kliještima, špricom za anestetik, dodirom gvožđa i hrskavim čuvstvom kad kliješta zahvate zub i počnu da ga čupaju iz vilice. Nije li taj redoslijed neka vrsta uvježbavanje boli i nije li čitav ljudski vijek uvježbavanje za prihvatanje smrti? Je li to ona nada kad prvi put čovjek s upaljenim zubom utekne ispred zubarske ordinacije, vjerujući da je bol prestao i da će se upala korijena i živca zuba sama od sebe smiriti? Nije li i sa nama dvojicom večeras slična stvar, jer luđački vjerujemo da će sutra biti bolje; neki mogućnik će nas presresti na ulici i ponuditi nam posao, dodijeliti nam po garsonijeru, nova odijela i tople, čvrste cipele? Vjerujem li u takvo čudo, u slučaj, u ljudski razum, u njihova osjećanja, čednost, dobrotu?”

Godinama poslije Muhamed je zaista dobio garsonijeru, ali je u njoj proveo samo posljednje godine života. Kada su mu dijagnosticirali karcinom, na zidu je napisao: “Tužni i surovi dome, budi sretan nekom drugome”. Na zgradu je postavljena spomen ploča na kojoj piše da je tu živio i radio.

 

...

 

U šahtu je ponovo, na komadićima papira i kartona, napisao roman “Noć nema svjedoka”, jer su mu prvu verziju oduzeli u zatvoru zato što je odbio pomilovanje. “Kako da budem pomilovan, ako nisam kriv” - objašnjavao je.

Pokušavam pronaći šaht. O njegovoj lokaciji imam samo nekoliko oskudnih informacija iz priče - nalazi se na njivi udaljenoj stotinjak metara od parka, u njegovoj blizini nema “ni pasa ni ljudi”. Kondžić još piše da je pokriven poklopcem, i da se metalnim ljestvama silazi tri metra ispod zemlje, u betonsku kocku. Tamo su tri savijena lakta cijevi koje “cvile, šapuću i dašću kao usopljeni konji”.

Danas, nema njiva oko parka. U blizini su biblioteka, stadion “Bilino polje”, zgrada “Napretka”, Muzička škola, kino “Central”... sve izgrađeno prije nego što je on izašao iz zatvora. Ipak, još uvijek postoji jedna ledina, sa posađenim mladim stablima. Udaljena je tih stotinjak metara i odatle je, procjenjujem, mogao da čuje buku fabričkih mašina i škripu željeznice, naročito u gluho doba noći, kada grad poklopi tišina, kako pominje u priči.

Tu bi zaista mogao da se nalazi šaht. Pognut hodam kroz travu, dok me posmatra prodavačica koja puši cigaretu ispred radnje. Pronalazim jedan poklopac, saginjem se i vidim da na njemu piše “Elektrika”. Meni treba šaht od gradskog grijanja. Uočavam i drugi, prilazim mu, a onda vidim treći, malo dalje četvrti… Nalazim čak desetak poklopaca, na nekima piše “Elektrika” ili “Kanalizacija”, na ostalima su samo pečati Livnice iz Visokog. Niti jedan ne izgleda kao da ga je moguće pomjeriti, pokriveni su starom, tvrdom prašinom. Ne mogu se podići alke za koje se Kondžić plašio da ih kontrolor šahtova može zaključati. Prodavačici sam dosadio, gasi cigaretu i vraća se u radnju.

Ja se vraćam u park. Sunčan je dan i park je pun djece i smijeha. Proljeće dozvoljava svima da uživaju u njemu. Nema VIP sjedišta. Beskućnici su na svojim mjestima. Jedan ustaje i kreće prema izlazu iz parka. Možda on zna gdje se nalazi šaht? Ali, šta bih učinio ako ga pronađem? Postavio spomen ploču? Šta bi Muhamed Kondžić rekao na to? Ogorčen novom “demokratijom” 1994. godine povukao je svoje knjige iz gradske biblioteke i zapalio ih. Mediji su izvjestili da je to učinio iz protesta zbog stradanja svog naroda. On je, s druge strane, govorio da je to učinio zato što mu se sve gadi. U oporuci je insistirao da mu na sahrani niko ne drži govore. Nisu ga poslušali, gradonačelnik je nadahnuto govorio, a prisutni su mu aplaudirali.

Mogu pretpostaviti šta bi rekao na ideju postavljanja ploče pored betonske rupe...

 

...

 

Džimi je umro kada je došlo proljeće. Muhamed je na groblju posjećivao humke supruge i sina, ali se najduže zadržavao pored njegove. Pisao je da je to zato što je pored njegovog groba kamen na koji može sjesti i zapaliti cigaretu. Te posjete zvao je “uvježbavanjem smrti”.

U priči “U šahtu” priznaje da je cijelu noć stražario zbog Džimija, kako bi on mogao da se odmori, jer su mu jetra i srce bolesni. Od svih savjeta za preživljavanje koje mu je Džimi dao najdragocjeniji je taj osjećaj da nekoga ipak može zaštititi. Stražario je na “mrtvoj straži” i čekao neprijatelje koje jako dobro poznaje, koji ga prate cijeli život, koji pokrivaju mrakom - neumorne “kontrolore šahtova”. Zahvaljujući prijatelju, Muhamed je pomislio da na svijetu još uvijek postoji neko kome je potreban. U patnji je ponovo bilo nekog smisla.

Beskućnik se vraća, u ruci drži plastičnu kesu. Otvara bocu, povlači gutljaj, zatvara oči i sunča lice. Zveče ljuljačke. Zatvaram i ja oči, da bih bolje čuo ptice. Pokušavam zamisliti da sam neko drugi, neko bolji - kako je to otpjevao Lou Reed u onoj pjesmi, sjećate se?
Poslije, napraviću još jedan “Kondžićev krug”. Ako budem imao snage. I onda, obavezno, vratiću se kući.

 

kondzic

(zurnal.info)