Iz Crvenog solitera: Apatija zarobljenih majmuna

Lavor podmetnut pod ručnu pumpu pitke vode kod Taiba. Zvuk limenih šolja, bijelih, s crvenim srcima gusto naflekanima... Prošle godine je jedna moja pjesma bila na bilboardu u Kaknju, u znak dolaska proljeća. Ljudi iz knjižnice su me uljudno i lijepo pozvali za Dan pjesnika. Da gost budem.
Mogu je vidjeti, pjesmu, prošle godine okačenu, kad je virus tek počeo, kako je zapišava kakanjski pljusak, i kako blijedi na kartonu. To nije tužno, to je život pjesme. Raspleše tako rukave vjetar, ostavljenoj košulji preko naslonjača stolice. Možda sam to negdje pročitao. To je život koji se miče u sobi. Obale iznjušene vodom. Iz Sane konopcima namotanim na špule, izvlače dvojica čamac u sumrak. To ne boli nikoga. To je stvarnost odlomila se na komad, samo za nas.
Ili ovako: Iz Crvenog nekad na “Jesenju sonatu” u kino “Mrakovica”. Prijedor je bio miris vafla iz keksare, i zvuk brzog voza iz Ploča za Štutgart, a preko Zagreba i Zidanog Mosta, i gutljaj crnog udisaja celuloze.

* * *

Slovo “m” sve češće zapisujem identično kao otac. Moje “m” nije bilo ovakvo, bilo je puno manje tehničko. Budi tiho, čuj kako cvrkuću ptice, kažem. Svega toga nema u tmini. Bit će zajebano čitavu vječnost biti u tmini, i sam. Tatino “m” u svakoj drugoj riječi.
Virus napravi sprdačinu od tvojeg sjećanja na rovove. Zamisli da je netko onda mogao znati, neke zime 1993. - da brdo zbog kojeg ratujete, dvadeset godina nakon rata, neće značiti ništa. Da neće biti ljudi. Svi da će otići, i pobjednikova i gubitnikova djeca. Vidim klinca koji nosi masku, ima jedanaest godina, i već se drugu godinu s drugarima čuje samo virtualno. Svijet u sudaru s virusom koji je i živ i nije, između je.
Virus napolju, ljudi u stanovima, jedu kekse, prave kokice, stiskaju paracetamol i slušaju jazz.
S devetog kata vidim Sanu k’o na dlanu. Nekoliko crkava, desetinu džamija, hotel, tzv. Lukovicu i Tukove koji se protežu do “hambarijskih planina”, kako smo učili u “Miri Cikoti”.
Mogu usuti konjak, slušati Ellu Fitzgerald, mogu čuti kako se oko 16 sati, okreće autobus koji je nekad dovozio radnike iz rudnika Omarska. Sada izlaze samo dva čovjeka.

Bilboard s mojom pjesmom, u Kaknju, u čast proljeća.
U “Schindlerovom liftu” - Čedo Lažov jedini zna sve!

* * *

Violina se svira obrazom uz rame. Zdrav si kad imaš više antitijela.
Antitijelo, zvuči kao duh, protutijelo, kaže Lj.
Vakcinalan rat, u kojem bogati otvoreno kažu da neće pomoći siromašne zemlje.
Očajanje koliko još ovo neće prestati. Zapravo, krvava borba za opstanak. Virus kontra tijela. Pritom je dobro imati što više antitijela. I imati što manje kontakta, sa što je manjim brojem ljudi. Biti više sam, imaš više šanse, zasad. Dok svatko ne dobije umrtvljene kopije i ne razvije puno antitijela. Koliko riječi apsolutno više nema smisla, a kako druge nastaju. Puno straha u nama, u svakome. U komšiji bez prstiju, ratnom veteranu, kojem je država odsjekla struju, dok sjedi na betonu, na prvom proljetnom suncu. S tri džempera na sebi. Sve ostavio u rovovima. Sad nema ni struje. Samcat, virusov ideal.
Ko je on? Tko je on? Pobjednik? Antitijelo. Čovječe, koliko puta je ova riječ pomenuta svakoga dana na svim jezicima svijeta. Antitijelo. Zdrav si kad imaš puno antitijela, ponovim.
Jezik se ne može izboriti s tolikim smislovima.

* * *

Fascikl istrganih rečenica. Provincijske bolnice više ne primaju ljude! Nemaju mjesta. Kuga, obrisi Potopa kakvog ni ničeanski učenici nisu sanjali. Crkve ne primaju. Ni kazališta ne primaju. Ni kina, kavane, muzeji…

“Ispred radnje u glavnoj ulici umiru ribe.
Umiru mučno i bezglasno.
Umiru otvorenih usta kao da se čude”, pisao je 1966. izvrsni prijedorski pjesnik i sineasta, profesor Srđa Bogović, fantastični pisac i samotnik.
Izlovljena riba koja se bori s kisikom. I mi, koji ga očajnički trebamo. Nikada više nam nije falilo zraka. Sve se munjevito promijenilo. Riblja rebra poput nakostriješenog pepela. Trebat će puno vremena sa se vratimo. I zagrljaj da ima težinu. Tako i poljupcu, da mu se vrati moć. Ponovno ćemo čitati Shakespearea, trčati nasipom pored rijeke, ići u crkvu, zalutati u gradski teatar gdje igraju Becketta, kupati se na Sani, rolati davni džoint uz Berek, ići jaranovoj sestri na dženazu…Treba samo vremena. A ono jedino curi.
Žuriš biti antitijelo.
(Da obraz bude bliži srcu. Zato se violina svira, obrazom uz rame. Srce obrazu.)
Ne možeš podići srce do oka, ali možeš pognuti glavu. Nema, stari, vremena.
Sva ta eksplozija nacionalizma i radikalizma i populizma, govori da je prevazilaženje nagona za čoporom puno teža disciplina od zamišljene progresije u vremenu.
A barabe, naše seoske barabe, koje su u međuraću postale elita i stvorili sebi primjeren kulturni model- svijet sveobuhvatne bučne banalizacije.
A postoje i oni zarobljeni majmuni, o njima piše Bela Hamvaš, koji se nakon budalesanja pred zoološkom publikom naglo zaustave, obamru, utrnu i zure pred sebe u jednu točku, i to tako ubjedljivo zure, utučeni i tužni, da svi oko kaveza brzo odu, izbjegavajući poglede. Svakako ćemo ugledati jednom tu točku.
Ili će prst biti na čelu, ili pak kažiprst na orozu kolta za sljepoočnicu.

Neće nitko ljude. Ne ovakve ili onakve, nego ljude, sve ljude. Kao da je sada važno bješe li to samo šišmišov zamah krilcem na vuhanskoj tržnici, ili zavjera iz laboratorija da nas se sve smakne. (Možda ne sve, ali za neki početak dovoljno.) Zamisli samo, bolnica zaustavila primati oboljele ljude. I programi operacijskih zahvata ukinuti! Zapravo, izuzev od covid-19, ljudi su prestali obolijevati, imati srčane i moždane udare, kanceri su se povukli, rakovi su nestali, srce više nikoga ne udara.
U Crvenom smo oduvijek znali tajnu:
Ljudi gotovo uvijek imaju sreće.

(zurnal.info)