Bilješke o bijegu: Toplina sretnog ljudskog daha

Čudni su ovo dani. Tiho je i nigdje nikoga nema. Kao da se ništa ne dešava.
Ali, nekako znaš da nije tako. Znaš da negdje ispod svog ovog leda, u istoj tišini, pliva prestravljeni čovjek.

Godinama izbjegavam ljude koje ne zanima socijalna pravda. Kada bi to bilo moguće, zamolio bih inspektora Lombrosa, ako znate o kome govorim, da ih sve uvrsti u Leksikon zvijeri. To nije sve. Ne volim ni Singera zato što je ružno govorio o Šulcu u jednom intervjuu.
Tako ja ponekad sebi umišljam da je ljudima, živim i mrtvim, stvarnim i izmišljenim, važno šta o njima mislim.

BROJEVI

Okrutni su dani. Osam dana prije kraja aprila objavljeno je da je u Bosni i Hercegovini tokom tog mjeseca od posljedica coronavirusa umrlo 2159 ljudi.

Ljudi ne reaguju na ovu brojku. Ponovo smo navikli na masovnu smrt.
Znam da je neuporedivo, ali tako smo navikli i na velike pljačke. Iste su reakcije na vijest da je neko ukrao deset ili deset miliona maraka.
Kao da ne razumijemo brojeve. Djeca kada potroše prste na rukama, odustaju od daljeg brojanja. Bez fizičkog dodira, brojevi za njih postaju samo apstraktan pojam, nešto s čime više nemaju veze.
Sudeći po tome, mi nikada nismo odrasli.

Ima dana kada osjećaj zatvorenosti smeta više nego drugih. Nije to pandemijski lockdown, to smo lako pregurali, nego činjenica da smo, ne svojom krivicom, odvojeni od čitavoga svijeta. Da sjedimo u zamci.

Ta metafora je stalno prisutna - kao da sjedimo u Pinokijevom kitu.
Ni kit ne može nigdje izvan vode, jer kitove na kopnu uguši vlastita težina. Jedemo hranu koja prođe kroz njegove usi i palimo vatru od ostataka progutanih čamaca. Velikoj životinji ništa ne smeta, ne primjećuje da smo tu. Naučili smo i njegovu pjesmu, nije nam prva himna bez riječi. Ne vidimo dalje od nosa, ne znamo gdje nas nosi. Trenutno je najvažnije da ne zaboravimo da ima života i izvan mračnog trbuha. Da smo uhvaćeni u zamku.

Ima dana kada ovako razmišljam i kada to nikome nimalo ne pomaže. Bolje da sam čistio balkon.

SLOBODA

Kada u kuću unesem novu knjigu poezije prvo je premećem po rukama i zagledam sa svih strana. Onda je nasumično otvorim i ako mi se dopadne tako izabrana pjesma, počnem zbirku čitati polako, od početka. Nova zbirka Dijale Hasanbegović “Žena u ružičastoj haljini” otvorila se na pjesmi “Sloboda”.

Ima dana o kojima nema šta da se misli, sve do poslijepodneva kada sam naišao na tu pjesmu. Cijeli dan je ostala sa mnom. Poželio sam da je naučim napamet kako bi ona zasigurno i zauvijek ostala u izboru mojih najdražih pjesama. Ali, ne ide, previše sam smeća u ovih pet decenija strpao u glavu, nekad mi se čini da ono izlazi kroz uši, oči, da to ljudi primjećuju i da im se gadi. Pokušao sam da naučim bar posljednje stihove, one u kojima je sunčeva toplina tiha kao što je tih i topao sretan ljudski dah.

“Slobodu” prihvatam kao pjesmu odbačenih, iznevjerenih, pjesmu uhvaćenih u zamku. Svjetlost iz pukotine o kojoj je pjevao i Cohen osvjetljava “strašni put” da bismo lakše prišli strahovima i “raspolovili sve zamke”. Ta svjetlost je samo putokaz, a pukotina ima oštre bridove i nema sumnje da neće biti lako, da bijeg može povrijediti. Do tada, treba skupljati snagu i nadu.

I naučiti bar ove stihove (govorim sam sebi):

Sunčeva je toplina tiha
kao što je tih i topao sretan ljudski dah
a zvuk koraka je odjednom nježan
kao da neko drugi diže i spušta moja stopala.

Tako ja “Slobodu” razumijem i prihvatam. Za sada, ovo bi trebalo biti dovoljno.

(zurnal.info)