Pismena zadaća:Čekajući barbare u Bosni i Hercegovini
JEDINA SLOBODNA TERITORIJA

Marko Tomaš

Pismena zadaća: Čekajući barbare u Bosni i Hercegovini

Otkad znam za sebe stvara se novi svjetski poredak. A poretka je sve manje i manje. Događa se samo novo preslagivanje snaga. A svako to preslagivanje dodatni je korak u kaos. Čekajući dolazak barbara na granici nismo primijetili kako odavno šetaju među nama

Čekajući barbare u Bosni i Hercegovini
foto: alexandra stojkov

 

 

Kada stvarnost očistimo od mnoštva slojeva šminke i ugledamo njezinu suštinu shvatimo da je svaki politički trenutak, jučer, danas, sutra, oduvijek i zauvijek opisan u pjesmi Konstantina Kavafija „Čekajući barbare“. U pjesmi oni ne stižu, bez njih ne stiže ni odgovor, nema rješenja, sve ostaje kakvo je bilo, osuđeno na truljenje kao i sve ljudsko. Uvijek ih čekamo a kada konačno stignu iznenađeni smo. Obuzme nas strah. Ali to nije strah od barbara već od toga što je s njima došao trenutak u kojemu ćemo se pokazati onakvi kakvi stvarno, suštinski jesmo. 

 

POČELO JE PUNO RANIJE

 

Počelo je puno ranije nego sam to predviđao. Ne likujem zato što sam bio u pravu kada sam prije desetak godina govorio da dolazi nešto puno gore od klasičnog frontalnog rata. Sve je bilo jasno. U trenutku u kojemu sam to shvatio već nije bilo ničega što bi spriječilo nadiranje kaosa u samo biće  zapadnih demokracija omamljeno komforom, nesvjesno da komfor uživa nauštrb nekog drugog koji za svoju muku ne dobiva ništa kako bismo mi imali sve samo kako bismo bili dio velike reklamne kampanje za najbolji od svih sustava u najboljem od svih svjetova. Živjeli smo, činilo se, na sigurnoj distanci od svake nedaće perući savjest i obraz slanjem sms poruka na broj neke humanitarne zaklade. 

A onda je zlatna sredina, presjek prosjeka spao na Donalda Trumpa. A puno prije toga, kad je Željko Kerum postao gradonačelnik Splita govorio sam kako će uskoro Kerum postati predsjednik Amerike. Svo su to shvatili kao šalu. A sva moć mog proricanja bila je u tome što sam pažljivo gledao svijet oko sebe, promatrao kako tone u kretenizam i bezobrazluk svake vrste. Kerum i Trump su lice većine koja postaje sve veća jer margina društva okrupnjava, sredina nestaje a elita se okružuje sofisticiranim sigurnosnim sustavima. Bilo je dovoljno redovito, iz mjeseca u mjesec, godine u godinu, koristiti javni prijevoz i zalaziti u kavane u koje se ne getoiziraju „gradska“ djeca, da bi postalo jasno kuda srljaju demokratska društva. Ljudi su prepušteni sami sebi, zapušteni poput djece nemarnih roditelja a s njima se to dogodilo i demokraciji. Kapitalizmu ni ljudi ni demokracija nisu važni pa je samim tim put na koji smo kročili bio davno jasan. 

Zapuštena demokracija rezultirala je time da su vošingtonski Kapitol u prvim godinama treće decenije dvadeset i prvog stoljeća napadali Vikinzi, članovi gangova iz holivudskih filmova B produkcije i druge, do jučer, cirkuske atrakcije. Nekoliko smo decenija od društava degradirali na plemenske zajednice i zato će ulicama zapadnih gradova sve češće haraju barbarska plemena koja s one iste glasačke margine provaljuju u prime time mainstream medija, zaposjedaju naše živote i bude strahove. Gori od rata je strah od izlaska na ulicu u naizgled običnom radnom danu. Gore od rata je nepredvidivo ulično nasilje. Mali, sporadični, iznenadni požari u srcu demokracije a mehanizmi sigurnosti toliko su oslabljeni da vam nitko ne može garantirati sigurnost. To je sve dio novog velikog rata. Novo normalno u koje smo davno krenuli. 

 

FOLKLORNI SUKOB

 

Nisu li beogradske ulice proteklog vikenda bile poprištem, netko će reći uobičajenog, gotovo folklornog sukoba, navijača Zvezde i Partizana? Ne zanemarujte globalni kontekst u kojemu se to događa, kada ga uzmete u obzir shvatit ćete da to nije još jedan od „tradicionalnih sukoba jer oni su sve krvaviji, bešćutniji, vrlo teritorijalni, interesni na način do sada nezabilježen jer su se, između ostalog, dogodili usred kaotičnog izbornog procesa, netom nakon velikih proruskih i za poredak, kakav god on bio, prijetećih prosvjeda tek naznaka onoga što slijedi kao kazna za određene političke poteze. Jedva dva dana nakon toga predgrađem Vinkovaca ulicama su bješnjeli dječaci sa sjekirama i mačetama u rukama, spremni da posijeku i zgrome dječake s bejzbol palicama. Stvar je prosta. Kapitalizam i nasilje idu jedno uz drugo. A ulično nasilje inspirirano je kapitalističkim zabavnim  proizvodima industrije koja je nekada imala i umjetničke tendencije da bi počela koristiti sustavu kao puki propagandni medij. A mediji su odavno prestali izvještavati o stvarnosti, davno su je počeli kreirati. Zato ste šokirani nasiljem za koje ste bili uvjereni da postoji samo u američkim filmovima. Kada ste ih gledali zaboravili ste da je to stvarnost u nastajanju. 

Znakovi su posvuda oko nas, stvari su predvidive. U pozadini divljačkog vojnog sukoba, besmislenog kakav je i svaki vojni sukob koji se ikada dogodio i koji će se ikada dogoditi, danas se ostvaruju najgori strahovi takozvanih običnih građana ili prosto malograđana koji odbijaju shvatiti i prihvatiti svoj dio odgovornosti za to što se događa. Nikada oni neće priznati da su dopustili da ih se korumpira sitnih blistavim stvarčicama kao kakve domorodce. Navodno smo dobili ljudska ne primijetivši da uz njih polako gubimo građanska, radnička i sva druga prava. A kada nam nije ostalo ništa izuzev partikularnih identiteta nije bilo druge nego da se organiziramo u interesne skupine koje su u suvremenog kontekstu zapravo neka vrsta plemenskih zajednica kojima je društvo, poraženo zakonima slobodnog tržišta ustupilo mjesto. 

 

PLEMENA U SUKOBU

 

A u vremenima kaosa i egzistencijalne nesigurnosti plemena kreću u sukobe. Za sada su to još uvijek sukobi „navijačkih“ skupina ali područje uličnog i drumskog nasilja tek je u prvoj fazi razvoja i što dulje bude trajala „vojna intervencija“ to će se područje sve više širiti. A ne možete reći ni da niste pripremljeni na život među svoja četiri zida, rad od kuće i kretanje isključivo među svojim ljudima. Strah od virusa polako će prerasti u strah od uličnog nasilja pa ćemo nastaviti zazirati od izlaska „među ljude“. tako to biva kad dopustite da vam se život pretvori u tržišno natjecanje. 

Ali nemate što brinuti. Sve je isto kakvo je oduvijek i bilo. Samo se tehnologija promijenila. Za mene su i dalje sve rasprave izlišne. Sve što se događalo i događa oko nas za mene je dokaz da živimo u potpuno nenormalnom svijetu. Tako ću smatrati dok god raspravljamo na osnovu činjenica koje je iznio nekakav, pazite sad, Institut za rat! dok god se traže i nalaze politička, ekonomska, bilo kakva opravdanja za rat, za ubijanje ljudi i rušenje gradova mene nitko ne može uvjeriti da živimo u normalnom svijetu. Ubijati i rušiti nije normalno. Onaj tko to pokušava pravdati povijesnim, političkim, ekonomskim gibanjima i interesima mora da je doručkovao tumor mozga. Jeste, da, sve je to objašnjivo ovim ili onim ali odbijam razmišljati na taj način. Krvoločnost i sklonost otimačini nije nešto čemu želim davati legitimitet tražeći im uporište u povijesti, politici ili ekonomskim interesima. 

Normalnost i zdrav razum, dakle, nisu nego puki konstrukt čiji se sadržaj mijenja sukladno dnevnopolitičkim potrebama koje kamufliraju interese uvijek istih feudalno kapitalističkih skupina. Otkad znam za sebe stvara se novi svjetski poredak. A poretka je sve manje i manje. Događa se samo novo preslagivanje snaga. A svako to preslagivanje dodatni je korak u kaos. Čekajući dolazak barbara na granici nismo primijetili kako odavno šetaju među nama. 

(zurnal.info)