DIJALA HASANBEGOVIĆ: Moje tijelo je kavez

„Tvoje tijelo je tvoj hram, Dijala. Hram za tvoju dušu“, prije nekoliko godina mi je rekla prijateljica. Bila sam u jednoj od onih faza kad bih povjerovala da je moje tijelo i moja duša sve samo ne krv, meso i dah. I svejedno joj nisam povjerovala. Ne zato što, možda, nije u pravu. Nego zato jer, zaista, nije u pravu. 

Reći ću vam jednu istinu, a vi povjerujte u nju, ili nemojte, kako vam je lakše živjeti, ili kako vam je svejedno. Ne postoji živo biće na svijetu, a među dva ljudska bića je samo jedno, koje o svom tijelu misli onoliko koliko misli žena. Uvriježena je misao da muškarci misle tijelom, opće je i prilično šovinističko mjesto da misle samo jednim dijelom tijela. I to je u redu. Nasmijat ćemo se. Složit ćemo se. Ali tu se (lažna) priča završava. 

PRVO DOLAZI LICE

Svaki dan ustajemo misleći na svoje tijelo, ženska ljudska bića. Naravno, pojavnost je prva i najjednostavnija za riješiti, i njoj se posvećujemo, kad nam se oči otvore od koloritnih proljetnih snova i noćnih mora, od prazne strane kreveta, od svega što je trebalo biti jučer, ali mora danas, jer rekli su nam tako, da uvijek kasnimo. To je dio našeg tijela zadužen za krivnju: mozak. Mozak je tu da krivi ženu. Zašto nisi, šta da jesi, i šta ćeš sad? Idemo ga sad zaboraviti. Jako je intenzivan, preintenzivan za početak teksta. 

Prvo dolazi lice. Prvo što moramo ugledati je lice. Koliko smo otekle? Zadržavamo li vodu? Je li rano za toliko zadržavanje vode? Otkud voda? Umivanje. I svaki sljedeći ritual, upućuje na to kakav odnos imamo sa svojim tijelom ili lice. Otkud želja da sakrijemo sebe, da maskiramo sve što prolazimo u budnim ili nebudnim stanjima, u životu koji naši saborci muškarci žive vjerovatno jednako intenzivno kao mi, samo što njih više slušaju nego što gledaju. Pa moraju da paze šta govore. Kao što mi moramo da pazimo kako izgledamo. I šta govorimo dok izgledamo. 

Onda, dakle, postoje otkriveni i skriveni dijelovi tijela. Postoji naša koža, i postoje naši organi. Koža je nešto što možemo srediti čim otvorimo oči. Osjeti svoj vrat i ramena. Jesu li napeti? Od čega? Nije važno, jer duboko, pomno, nježno ih izmasiraj hidrirajućom emulzijom, i zašutjet će. Neće progovoriti niti riječi. Pogledaj svoje vrške prstiju nakon toga. Ako su prevlažni, potrudila si se previše za taj svoj hram. Sutra pokušaj bolje, ali utrljaj višak ljubavi prema skrivanju s vrškova prstiju, sve do lakta, jer i to se broji u njegu. Utrljavaj, do lakata. Jer do lakata si u životu, i oni moraju da izgledaju kao da ništa nisu sanjali. 

I tako to ide s kožom, našom propusnicom i našom zaštitnicom, od lica i vrškova prstiju, sve do stopala. Stopala te nose, oprosti im. Ponekad moramo zaboraviti na stopala. I pomisliti, u javnom prevozu, gledajući ženu savršenih stopala u Isusovkama, koliko se žrtvovala da noge koje je nose izgledaju kao da je preletjela život na krilima. Tvoje je tjelo hram, a ti si njegov rob. 

Ali to je samo koža. Najveći organ ljudskoga tijela. Mi u sebi nosimo, također, cijelu opremu za proizvodnju i prehranu ljudskoga bića. To se nikada nije zvalo, a ni danas se ne zove tako. Zove se na milion načina, jedan manje naš nego drugi, znanstveni ili religijski. 

„Ne vjeruj zvijeri koja krvari svaki mjesec, a ne umre“, najmrža je izreka svih žena koje znam. Omiljena pošalica muškarcima, koji također svako jutro moraju prati, pogledati, suočiti se sa svojim tijelom. I odlučiti da nam ga pokažu onakvim kakvo sada jeste, jer nemaju drugog izbora. Ako bi se potrudili drugačije, ne bi bili muškarci, iskreni prema sebi. Jer, muškarci su uvijek iskreni. Žene, pa, prihvatlivo je da lažu, ako su laži boguugodne. 

TREBA SE BOJATI ZVIJERI

Ja nemam mnogo da kažem protiv izreke da se treba bojati zvijeri koja krvari svaki mjesec, a ne umre. Ne, zapravo, treba se bojati takve zvjeri. Kao što se svaka žena boji zvjeri druge vrste, one koja ne krvari ako ne mora ili ne želi, ali kojoj može postati žrtva u bilo kojem trenutku u životu. Noću, dok zvecka ključevima. Danju, dok skriva tragove života u domu, da bi izgledao kao nov. Noću, kad za sebe nema ništa da kaže, osim da se preda ili ne preda. U posljednjem je slučaju, ne samo zvijer, nego i prašinasti stub srama. 

Dakle, pored kože u kojoj se nosimo, žene imaju i sistem organa za proizvodnju, prehranu, održavanje i rađanje ljudskih bića, što vam je u osnovi, smisao i opstanak ljudskoga roda. Idemo na posao s njim. Plačemo i smijemo se s njim. Pružamo ljubav njime. I ono čini naše tijelo kavezom. 

Hramom, dok služi zadovoljstvu, našem i muškom. Kavezom, onda kad nam ništa naše više ne pripada. 

Maternica je organ (preskačem odmah na stvar, jer zaista, zar žena ima ijedan drugi organ koji je ideološki, vjerski i politički važan?) koji nije nikakav „sveti inkubator“, neka mi oproste sve kolege i kolegice koje su pisale, ili mislile drugačije. Ona. Maternica. Ona je javni prostor. 

Znate šta je javni prostor? Da, onaj koji je svačiji. I za čiju se svaku aktivnost morate pravdati. Maternica, nešto što nosimo u sebi, kao možda sveti dar koji nismo ni tražile, ali koji smo prihvatile kao zvijeri koje krvare ali ne umiru, zarobljene smo u nju. Niste znali? Maternica ima rešetke, onakve kakve viđate u zatvorima. Da, i u tim kavezima su naša čeda. I ne samo ona. Mi smo sve u našim čedima. Ili je tako, ili nikako drugačije. I kad čedo umire, i kad ga ne želimo, kad ga naše tijelo, koje svaki dan njegujemo do nevidljivosti našeg stvarnog života, mi smo u njima. I tvrdim, nije nikako drugačije: ako ona umiru, umiremo i mi. 

I nema ništa lijepo, oslobađajuće i revolucionarno u tome. Mi umiremo sa svojim plodom, onda kad moramo ili odlučimo. Pobačaj je sahrana bez prijatelja. Mogućnost života koja se prekida, odlukom onog dijela našeg tijela koji svaki dan radi, i trpi, i sanja, i ponovo se u istom, mračnom svijetu budi. Danas, godine 2022., možemo ili mislimo da možemo za što god se izborimo. Pa i za prekid života koji nosimo. Ali ne. Nastavljamo plesati u tami, jer svijet je ostao isti, samo smo se mi promijenile. Naučile smo korake koje moramo poduzeti da bismo nastavile život nakon smrti. 

Probajte. Zaista je Božiji dar.

(zurnal.info)