AUTO KINO: Plamen svakog imena

Pitanje imena 

Moje prvo i rođeno ime je zaboravljeno. Boje koje se nude predstavljaju neku drugu pustinjsku svakodnevnicu. Korijenje sad pripada pijesku, gmizavcima i kaktusu. Zrnca ništavila su pomogla da zaboravim svoje drugo ime. Koliko nas može voljeti jedno srce? Koliko ih može prezirati? Šta je duh i čija je utvara? Usudi se i odluči. Prepusti se nepreglednosti onog što je ispred i napravi naredni korak. Svako pitanje koje se tiče prošlosti je sidro onoga što je bolje da ne znaš. 

„Čovjek je mjera svih stvari: onih koje postoje da postoje, a onih što ne postoje da ne postoje.“

Ako je zaborav blagoslov, kako sebi to dokazati?  Koliko ih dodjeljuješ jednom srcu? – upitao sam naivno. Koliko lica i koliko ulica je dovoljno i kad je nas previše... Cesta pored koje je nekada bila rijeka trenutno nudi samo pogled na ribu koja umire na pijesku. Cijeli život stane u čudnovatu drvenu kutiju koju nasljeđuješ od bezimenosti. Drugi život je pred vratima, čeka da mu se vratiš. 

Vječnost u namjeri 

O čemu se ovdje radi? O smrti, odlasku ili prelasku, o brodskom podu najjeftinije kvalitete? Vatra protiv vode u priči koja je rečena toliko puta na mnogo bolje načine. Od ponavljanja se kraj više i ne razlikuje od početka, a mudriji su posustali. I šta vrijedi razmišljati o stvarima kojih se ne sjećam, raspravljati o onome što ne poznajem, likovima koje po prvi put susrećem... Kao da nisu dio prošlosti i onog što sam bio, prije nego što sam prestao da postojim. 

Ponekad sebe nalazimo na neočekivanim mjestima. I svaka riječ može biti pogrešna. Podsvijest  bira narednu pjesmu i svjetlost nikada ne dođe. Noć na prepad postane trajna jedinica zabave. Dan ostane ono čega smo se sjećali prije no što smo počeli zaboravljati. I kako znati koliko je vremena prošlo od posljednjeg dana. Četiri ili sedam noći? Koliko je to bitno i da li je vrijeme za odustajanja? Pomno prati svaki moj potez, ništa nije kao što im se čini da jeste.

Čovjek je samostalno i samosvojno biće, koje relativizira sve je u stanju relativizirati, i kad god je u mogućnosti da se tim bavi. Bogove u priču dovlači po potrebi i ovisno od veličine problema. U nedostatku istih mogu poslužiti supstance u svim agregatnim stanjima. A kad krene lov na vještice, taj isti čovjek skončava na dnu mora, pogleda ostavljenog u namjeri da vječno žudi za obalom boljeg. A nedostižne obale su po pravilu bolje. 

Divlja karta 

Spremam se za pogled koji počinje nakon linije horizonta. Ono što znam da nisam ostavit ću kao sasvim realnu mogućnost onoga što ću biti. Ograničavajući se svršavamo prije pravog početka. A to nikom nije zanimljivo. Posebno ne onome koji sam bio prije nego što su me plameni jezici nepovratno izmijenili. Tvoje znanje miriše kao podzemni svijet koji je nastao ispod ruševina velegrada. 

"Što se bogova tiče, radi nepoznatosti subjekta i kratkoće ljudskog života, nemam način da saznam da li oni postoje ili ne, ili kakvi su."

Treba sahraniti ono što smo bili, dopustiti prošlosti da budućnost uhvati za vrat. Ono što mislim da jesam nalazi svoj put, napokon se postavlja na svoje mjesto, eliminišući sve pred sobom. Treba omogućiti budućnosti da uzvrati, nečujno napustiti tu arenu, započeti novi život, neznan svima, pa i samome sebi. Neizvjesnost da bude jedina vodilja. Ideja je stara, ali je jednako divlja karta, kao i u starim danima. Sviđaju mi se šanse koje sa sobom nosi. 

(zurnal.info)