Dijala Hasanbegović: Zašto uništavamo spomenike?

Svi u životu imamo ljudi, ili bismo barem bili sretni da ih imamo, koji svaki svoj i naš dan provodi kao da je posljednji. Ne, ne radi se o otrcanoj frazi da će „jednom biti u pravu“. Radi se o načinu života koji opraštanje od svijeta, ritualno i svakodnevno, ne čini najstrašnijom stvari na svijetu. Jer bez obzira što znamo da je kraj neminovan, nema ništa slađe čovjeku od ovoga svijeta. Niti jedan obećani svijet, niti jedan zamišljeni, niti jedan žuđeni. Ništa nije poput dunjaluka. 

UNIŠTAVANJE SPOMENIKA

Zapravo, naš duboki i skriveni prezir prema bilo kojim oblicima vječnosti, ili simbolima vječnosti, odražava se u uništavanju spomenika. Spaljivanju zastava. Rušenju starih građevina. Kroz ratove, kroz incidente, kroz nemire, iznenada iz ljudi bukne mržnja prema onome što simbolizira vječnost, ma kakav taj simbol bio. Vrlo često i ne znamo šta simboli i spomenici koje uništavamo uopće znače. Ali sigurni smo u jedno – znače nešto starije od nas, i nešto što nas ima mogućnost nadživjeti. Živjeti, dakle, u ovom svijetu i kada naša svijest više nije tu. 

Kako prepoznati ljude koje ne boli vječnost svijeta koje ostavljaju? Teško, ali kada ih upoznate, duboko to znate. Kada sam upoznala svoga prijatelja, koji već sedam godina nije s nama, baš u mjesecu junu, kad sam ga i izgubila, znala sam to odmah. Sjedio je zavaljen u fotelji na nekakvoj promociji, i prisutan i ne, koju je došao posjetiti zbog svog prijatelja. Zapravo, nije uopće volio promocije, niti mjesta gdje, u suštini, ne možeš biti što jesi, jer promocije su jako javne i strašno pune fotoaparata. Zanimale su ga i oduševljavale stvare koje malo koga jesu, ali nije bilo ničeg, baš ničeg lažnog u tome. Istinski je bio zaljubljenik u spomenike i sjećanja koje su ljudi ostavili za sobom. 

Znali smo međusobno izmjenjivati rečenice, od kojih su moje, priznajem, bile besmislenije. „Dosta mi je više izdržavanja, ne mogu da izdržim“, govorila sam, a on se grohotom smijao i obično govorio „A kome nije?“. Najveća uspomena na njega, spomenici koje mi niko neće moći uzeti, njegov je smijeh dok „izdržavamo“. Zatim ljestve i vaser-vaga. Da se mogu uspeti visoko koliko mi treba, ali da sam ipak sigurna je li sve ispravno. Neprocjenjivo. 

STVARI SU SAMO STVARI

Imam mnogo sitnica koje me podsjećaju na prijatelje koje sigurno ili najvjerovatnije neću više vidjeti. Da, mnogo mi je žao kad se neka od tih sitnica razbije ili raspadne. I onda mi ljudi kažu još jednu frazu. „Prijatelji su zauvijek u srcu.“ Isti oni koji žive kao da im je svaki dan posljednji, a onda razbiju klupu u parku. Ili oskrnave spomenik. 

Uprkos „stvari su samo stvari“, još jednom popularno psihološkom utjehom, nikad neću prestati vjerovati, zapravo – znati – da svako od onih koje su te stvari posjedovali, voljeli ili čak izgradili, u njima žive vječno. Jer pamćenje, sjećanje, varljiva je stvar. Starimo, zaboravljamo, ljutimo se i odričemo sebe i drugih, živimo nekakvu vrstu spore ili brže šetnje prema demenciji. Ponekad je, onda, suština na pogledamo ili dotaknemo neku stvar i osjetimo sve njene duhove. Možda se nećemo sjećati baš svega, ali sjećanje često nije samo umni, nego i fizički proces. Osjećamo naša sjećanja na koži, mirišemo ih.

Sjetimo ih se kad je strop previsok,  a treba zamijeniti sijalicu, dok se penjemo uz čvrste, metalne ljestve. 

ŠTA MOŽEMO NAUČITI

Šta možemo naučiti od moga prijatelja, od ljudi s početka ovog teksta? Malo toga. Malo toga bilo ko od bilo koga može naučiti. Ali  može izgraditi u svom životu mala spomen obilježja, koja niko ne može, osim nas, razbiti i uništiti. I možemo shvatiti, kao što sam shvatila ja, da je svaki dan i pozdrav i oprost, i da tako svoje dane treba živjeti. Ne znato što će to jednog dana zaista biti oproštaj, već zato što je to ako ne jedini, a ono najljepši način na koji možemo provesti vrijeme s ljudima koje volimo. Gradeći vidljive i nevidljive spomenike u svojim grudima, na svojoj koži. Da možemo da ih dodirnemo, osjetimo od njih žmarce, i onda kad nas um počinje da izdaje. I kad sami sebe počnemo da izdajemo. 

„Izdrži, svakome je izdržati. I svako svoju ranu liže.“ Znao je reći i jednostavnije, a istinitije stvari, ali ova se zalijepila za mene. Dragom prijatelju hvala što mi je pokazao da tuđe rane moje ne liječe, ali da je lijepo na dunjaluku. Jedni pored drugih, i jedni u drugima, gradimo spomenike dok ližemo rane, koje možda nikad neće zacijeliti. Ali bit će naša ritualna mjesta na kojima sami sebe svaki dan upoznajemo, i sigurna sam, nikad jedni druge nećemo zaboraviti. Opraštajmo se na vrijeme, svaki dan. 

(zurnal.info)