Dijala Hasanbegović:Koju zastavu da stavimo na profil?

Čitaonica Žurnal

Dijala Hasanbegović: Koju zastavu da stavimo na profil?

Ljepše je bilo kad smo se manje sretali. Ljudi su govorili da „rade na sebi“ i da su se „potpuno promijenili“. Zbog straha za pad imuniteta, hranili smo se zdravo. I hrana nije bila skupa. Lijepo ugojeni, uzgajali smo imunitet za brojanje ratnih dana. Dana nekakvog rata u kojem se ne zna, zaista ne zna, ko napreduje, iako svi duboko znamo na čijoj nam je srce strani. Manjih. Potlačenih.

Koju zastavu da stavimo na profil?
foto: dženat dreković

 

 

 

"Očekuje vas još jedna jako neugodna noć. Oni koji ne spavaju u klimatiziranim prostorijama, morat će naći način da ju prebrode. Vjerovatno nećete moči spavati, a hroničnim će bolesnicima biti jako teško. I oni koji uspiju zaspati, ugušit će se. „

Dobro, zadnju rečenicu sam u usta našeg mladog meteorologa stavila ja lično. No, svakako mogu zamisliti da je i to rekao.

Dok je trajala pandemija koja je odnijela milione života, a zauvijek obilježila sve nas, tako je bilo svejedno kakva je vremenska prognoza. Zapravo, ne sjećam se da je prognoze ikako i bilo. Prva zima obilježena koronom donijela je hrpu bijele, paperjaste prašine, koja se teško topi. Snijeg. Možda najljepši snijeg koji sam vidjela godinama. Duž moje ulice, postavljene su velike ukrasne kugle, koje niko nije ni primjećivao. Ljudi su hodali s maskama i šalovima oko usta i to je prvi snijeg i prva zima koja se uopće nije dogodila.

Za novu godinu, po društvenim mrežama, željeli smo zdravlje jedni drugima. Poželjeli smo da čuvamo jedni druge. Kako znamo i umijemo. Iako, nije bilo baš načina za to. Pred novogodišnjim smo jelkama sjedili sami, ako se bivanje na socijalnim mrežama može zvati samoćom. Prijatelj je zaspao petnaest minuta prije ponoći i čestitao mi prekosutra. Vrijeme je nestalo. Vrijeme (time) i vrijeme (weather).

Rat je obilježio proljeće i nastavit će. Mladi prognozer vremena više nije važan. Samo je tu da nam kaže da je vrijeme nestabilno i promjenjivo. Kao da to ne znamo. Kao ni on što ne može znati. Dani u ratovima se još uvijek obilježavaju u danima, kao da se očekuje da je ijedan rat trajao eto, koji dan. Nestabilan je i promjenjiv, rat. Nije više nikoga briga kako će preživjeti vrućinu ljudi koji nemaju klimatske uređaje. Ljudi, koji danas, jedva mogu kupiti lepezu od tužne žene s maramom.

Okupirani smo brojanjem. Prognoza. Koliko će dana trajati rat? Hoće li se ikad završiti? Koju zastavu da stavimo na profil, sad kad smo skinuli univerzalne zastave: maske. Bijele. Plave, zelene. One koje liče na kljun patke. Koliko smo testova napravili, kako bismo saznali jesmo li bolesni, koliko se dugačkih, debelih igala nagledali na izvještajima o vakcinacijama, ne znajući da – nema spasa za čovjeka.

No, nije sve tako crno. Zapravo, nikad šarenije nije bilo. Rat koji se broji u danima nikad nije bio šarolikiji. Iako je rat, imali smo bolnu paradu kiča na meni najdražem trash takmičenju u Evropi, u koju je po nekoj logici uskočila i Australija, s čovjekom koji je na sebi imao pedeset kila metala i jeftine umjetne nokte. I državu za koje brojimo dane smo imali. I frontmena sa ružičastom kapicom. Umjetnici je malo falilo da bude sasvim zdrava. Najzdravija od svih. Ali ne da se. Ne da se toliko prati ruke i ostati zdrav.

U prognozama možemo čitati i o „majmunskim boginjama“, sve skupa s homofomnim (?!) komentarima o njihovom uzroku. Naši rođaci primati imaju više pameti od razmišljanja koliko će dana trajati rat. Da, kao da se ijedan rat brojao u danima.

Šta vi prognozirate? Ljeto pod klimama i maskama od bolesti za koju prvi put čujemo, barem većina nas, dok brojimo dane šarenoga rata? Nuklearne vježbe ćemo brojati? Kako se tačno odvijaju nuklearne vježbe, za pravi, pravcati nuklearni napad, pitao je prijatelj nekidan? Na igralištu? U klimatiziranim prostorijama? Na planinama, gdje je zrak najsvježiji?

Da, ovaj tekst ima i previše upitnika da bi se zvao prognozom. Prognoza je veliko pitanje. Pitanje od jednog ogromnog upitnika, većeg od svijeta. Ali opsesija prognozama, barem otkako postoji novinarstvo, nikad nije bila veća. Na jednom bh. kanalu, svaku je večer drugi geopolitički analitičar, koji nema pojma šta je rekao, ali pozvali ga. Preko zooma mu gledamo iskrivljeno lice, jer od pandemije politički analitičari ne dolaze u studija. Javljaju se preko Zooma. Možda da ih ne bismo prepoznali na cesti. A možda je korona učinila svoje.

Ljepše je bilo kad smo se manje sretali. Ljudi su govorili da „rade na sebi“ i da su se „potpuno promijenili“. Zbog straha za pad imuniteta, hranili smo se zdravo. I hrana nije bila skupa. Lijepo ugojeni, uzgajali smo imunitet za brojanje ratnih dana. Dana nekakvog rata u kojem se ne zna, zaista ne zna, ko napreduje, iako svi duboko znamo na čijoj nam je srce strani. Manjih. Potlačenih.

Onakvih kakvim nas je priroda učinila za dvije godine pandemije.

Jedini koji se brine da se rat ne pretvori u zabavni program, naš je meteorolog s početka priče. On, zapravo, nije siguran ni u šta, i ja ga razumijem. I da sam inžinjerka meteorologije, ne bih ga razumjela. Oprosti, N. S.

Ti si jedini koji danas govori istinu.

(zurnal.info)