AUTO KINO: Drugi život u kolibi

Dani kao divlji konji 

Godine su nemilosrdne prema skoro svemu, teško da bilo šta preživi šake vremena. Pa ipak, kladim se u svoja najbolja sjećanja da bih te prepoznao i u najcrnjoj noći. Pomirio sam se s tom činjenicom i gledam je kao što motrim najdražu rijeku, sretan – kao kad se divlji konji pojave na brijegu ispred nas. I sve što treba je prepustiti se i posmatrati, držati taj trenutak na dlanu, koliko god da on trajao. Galop je neminovan, svi znaju da dolazi i o tome ne odbijam unaprijed razmišljati. 

„Prijateljstvo je ono najbitnije što čovjek može imati. Vrijedi puno više od novca, zemlje, konja ili stoke. Vjerovatno je prijateljstvo jedina stvar koju nikad ne zaboravljaš.“

Istorija je pokazala i nema dileme: kada stvari nisu onakve kakvima se čine, samo je pitanje vremena kada će maske skliznuti da se ukaže pravo lice. Zaštitna mreža iskustva tek donekle ublažava pad. Cijena mreže je priča za sebe. Zbog nje dišemo plitko i nezdravo. U nepovjerenju smo uvijek spremni za ishod koji  će se možda jednom desiti, onda kada stvari nisu onakve kakvima nam se čine. Mogućnost izdaje kao svakodnevnica - to je spora bolest sa smrtnim ishodom. 

Padaju kapi kiše i ništa me ne brine 

U redu je zaboraviti sve što smo bili. Mnogo je kombinacija i one su stvarne poput misli o novom početku. Ta misao se javlja svaki put kad se nađemo ispred zida, tako visokog da se ne može naslutiti beskrajna šuma s druge strane. I toliko obimnog zida da se kroz njega ne probija žubor potoka. 

U prvim godinama dvadesetog vijeka, Butch Cassidy je bio jedan od najtraženih bandita Sjeverne Amerike. Poznat kao vođa legendarnih bandi (Divlja horda i Sindikat pljačkaša vozova), bio je tražen podjednako od i zakona i od plaćenika velikih kompanija. Prebjegao je u Južnu Ameriku, zajedno sa najboljim prijateljem, kojeg su svi znali pod imenom Sundance Kid. Obojica su navodno ubijena u obračunu sa Bolivijskom armijom, 1908. godine, kod mjesta San Vincente, u Boliviji. Nedavno su istražitelji modernom opremom analizirali ostatke tijela koja su nađena na lokaciji gdje su, kako su svjedoci tvrdili, sahranjeni Butch i Sundance. Tamo ih nisu našli. 

Potok je i dalje tamo gdje ga zamišljamo. Nepromijenjen je, isti kakvog ga čuvaju sjećanja iz djetinjstva. Takva je i šuma. Prozirna voda i visoka debla, ribe i jegulje, ptice i lisice, sve je baš tamo gdje treba da bude, na uzvisini, na putu ka planini. Iza zida preko kojeg valja preći. Tamo je crvenkasti sumrak koji nas vodi u novo jutro.

Bitniji od prošlosti 

Prošao sam mnoge zemlje. Zaustavljao sam se tamo gdje mi se činilo da su ljudi tihi i gledaju svoja posla. Tamo gdje su u miru sa ratovima svojih prošlosti. Na takvim mjestima je lako izgraditi život. To su mjesta koja ne napuštaš, ako baš ne moraš. I svugdje sam nailazio na čuda prirode. Čak i u pustarama koje su zahtijevale hrvanje i žuljeve. Geografija me nikada nije iznevjerila i mnogo domova nosim sa sobom na finalno putovanje. Spali moja pisma, nemoj zaboraviti naučene lekcije. 

„Ponekad mi se čini da postoje samo bitna dva momenta u čovjekovom životu: prvi je kad napusti dom, i drugi je kad se domu vrati. Sve ostalo je samo ono između.“

Određena jutra donose promjenu. Ne dešavaju se često, mnogima se nikad ne ukažu. Na putu do žubora rijeke ispod prozora kolibe ne smije biti prepreka. Nijedno pitanje ne smije ostati bez odgovora. Okrenuti svaki kamen, dok se odmičeš od neonske svjetlosti koja najavljuje budućnost. Prerušeni smo tako dobro da same sebe ne prepoznajemo. Valja nastaviti život u mnogima. Napisati pisma, dovršiti oproštaje. Odabrati život, lagano umiranje ostaviti drugima. Lako kao što si ostavio svjetla gradova. Uskoro ćemo zajedno u zagrljaj noći. 

(zurnal.info)