Velika očekivanja (2): Gledajući Teletubbies u Sarajevu

Bosna i Hercegovina još uvijek kuca na vrata Evrope. Jugoslavenska federacija, čiji je ona, skupa s Hrvatskom, Slovenijom, Vojvodinom, Kosovom, Makedonijom, Srbijom i Crnom Gorom bila dio, nekad je bila u prvim redovima pristupa Evropskoj uniji. Ali ta zemlja je devedesetih godina samu sebe uništila međuetničkim ratovima, čišćenjima i međusobnim pljačkanjem, a Bosna je tu najgore prošla. 

TEŠKO RANJENI GRAD

U decembru 1999. godine napustio sam Sarajevo po klizavici, u taksiju. Snježna oluja je grad danima držala okovanim. Tada sam odsjeo u malom hotelu u otomanskoj četvrti. Skoro da nije bilo gostiju, osim šačice nizozemskih i njemačkih biznismena. Grad je u ratu četiri godine bio pod opsadom i razaran, poginulo je dvanaest hiljada ljudi, oporavak je tek trebao početi. Na doručku smo svi sjedili kao hipnotisani gledajući Teletubbies, program za djecu s lutkama u idiličnom okruženju, vječno sunce i zelenilo, jedino što je u tom trenutku nudila bosanska televizija. Nakon tog prekrasnog mira krećemo u još jedan novi dan. 

Sarajevo je tada bilo prazno i teško ranjeno. Svuda su hodale muškarčine u trenerkama, što je tih prelaznih godina u Bosni bio uobičajeni način odijeva‐ nja. U gradu je bila aktivna masa zapadnjačkih pomagača, u papreno skupim lend kruzerima jurili su s jednog na drugi sastanak. Bilo je otvoreno nekoliko ugostiteljskih objekata, tamo su ljudi skupa sanjali. U legendarnom kafiću To be or not to be malo sam popričao s Hrvojem Batinićem, kolegom‐novinarom i znalcem prilika u gradu. On je od svog vječnog pesimizma napravio životni stil. “Ako se i desi nešto dobro, ja sam uvijek na dobitku.” Ipak je imao dileme oko tih užurbanih zapadnoevropskih pomagača i “do‐goodersa”: “Reci, Geerte, budi iskren: kakve nam to tipove vi zapravo šaljete? Vrh je dobar, ali ostali? To je treća klasa, avanturisti koji se prema nama odnose kao prema Aboridžinima kojima moraju objasniti šta je to WC.” 

Sad, gotovo dvadeset godina kasnije, luksuzni automobili stoje parkirani čak i na trotoaru. Moje nekadašnje prebivalište temeljito je preuređeno i prošireno, iza ugla se nalaze još četiri hotela, iza njih more bijelih grobova. Za turiste postoji i “Franz Ferdinand‐tour”, sve sa starim automobilima, taj historijski atentat sad možeš doživjeti svakoga dana iznova. Cijeli centar grada je jedna velika terasa, neka djevojka hoda iza velikog balona roza boje, starica prodaje buketiće bodljikastog strička, ratni invalid prosi s patrljkom kao do‐ kaznim materijalom, ljudi šetaju i muziciraju, pune slastičarne, sve je u roza i svijetloplavom. 

Uvečer se u restoranima priređuju slavlja, završeni su ispiti, pjeva se za stolovima, djevojke koje su položile plešu unaokolo, kose u punđama. Ima još i svjetsko prvenstvo, fudbal, polufinale: Hrvatska protiv Rusije. U svim kafićima vise veliki ekrani, svi kliču Hrvatima, da, bio je rat, ali oni ipak ostaju naša porodica. “Jugoslavija ostaje dio naših života”, veli jedan bosanski poznanik. “Sva naša sjećanja puna su ljetovanja u Hrvatskoj, mirisa slovenačkih šuma, noćenja u Beogradu.” 

RASKRŠĆE KULTURA

Sarajevo je uvijek bilo raskršće kultura i religija, i to je još uvijek tako. Islam je – daleko najviše stanovnika su muslimani – moderan i slobodan. Dame za‐ motane u crno koje srećeš svuda po gradu bez izuzetka su turistkinje iz zemalja Golfskog zaljeva. One rado dolaze ovamo: zemlja je puna zelenila, jeftina, evropska, a ipak islamska. Moj poletni izdavač organizuje književni festival na kome se svake godine dešavaju izuzetne stvari: razmjene s festivalima u Berlinu i Teheranu, ponude izdavača iz Amsterdama, Sarajeva i Rijada, dijalog pisaca iz New Yorka, Budimpešte i Pariza. Rado dolazim ovamo. 

Pa ipak, ako nešto duže boraviš, osjetiš da nad ovim gradom visi gusta magla potištenosti. “Promjena?”, uzdiše jedan od sagovornika. “Kose su mi po‐ sijedjele čekajući neku promjenu.” Druga učesnica u diskusiji onako, gotovo usput, izjavljuje da joj je otac poginuo od snajpera. Mlada žena u publici: “Za vrijeme rata samo smo nastojali preživjeti. Tek sada dolaze noćne more, stalno se vraćaju.” Naš poznanik: “Igrali smo se sa svima. Mi, djeca muslimana, za Uskrs smo uvijek dobijali uskršnja jaja od jedne kršćanke u susjedstvu. Sad kod nas rade djevojke koje kažu da nikad nisu razgovarale s nekim Srbinom.” 
Nakon mirovnog kompromisa, Dejtonskog sporazuma iz 1995. godine, zemljom su počele upravljati dvije vlade: Republika Srpska i Federacija Bosne i Hercegovine, Tome je, pet godina kasnije, pridodata i treća, veoma mali Distrikt Brčko. Tako sad, dakle, tri su ministra obrazovanja, zdravlja, infra‐ strukture i svega drugog što možeš zamisliti. Rat se na mnogo načina još uvijek vodi, ali sad na administrativnom polju: svaka ideja jedne od vlada biva od one druge stručno blokirana. 
Vodovod datira još iz austrougarskog perioda, stalno ima problema, a niko se ne osjeća odgovornim. Svaka etnička grupa dobija zasebno obrazovanje, djecu od najranijeg doba filuju nacionalističkim mitovima, Saudijska Arabija i Turska svuda su po zemlji posijale nove džamije, ima ih u svakom selu i svakoj gradskoj četvrti, sve po istom standardnom modelu, svježe kao Ikea. Mladi odlaze u buljucima, dobro su obrazovani, Hrvatska i Njemačka ih svuda vrbuju, čak i u malim gradovima, deseci emigranata sedmično ulaze u autobuse. 

U međuvremenu vrvi od političara koji žive u blagostanju, koje je nemoguće povezati s njihovim zvaničnim zanimanjem i platom. Njihove vile vidiš svuda po nekad toliko vatreno branjenim brdima oko Sarajeva. 

Republika Srpska je, barem donedavno, stremila potpunoj nezavisnosti – njen premijer čak odlazi u Crnu Goru da sazna kako se ta zemlja 2006. uspjela odvojiti od federacije sa Srbijom. Predsjednik bosanskog dijela je poletni sljedbenik Vladimira Putina, moj sagovornik ga naziva “muslimanskom inačicom Viktora Orbána”. Na štandovima knjiga kod Spomen‐obilježja ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva 1992–1995 između Umberta Eca, Orhana Pamuka i Elene Ferrante, nalazi se i najnovije izdanje Hitlerovog bestselera Mein Kampf (Moja borba). 

Uprava se još uvijek nalazi pod nadzorom EU i Amerike. Najvišu vlast ima neka vrsta kolonijalnog guvernera, Visoki predstavnik. U ovom trenutku to je Austrijanac, on ima široke ovlasti da interveniše bilo gdje. U jednoj ogromnoj građevini nalazi se sjedište OSCE‐a, velike međunarodne organizacije za poticanje prosperiteta, mira i stabilnosti. Tu radi oko sedam stotina ljudi. Američko predstavništvo je, s oko pet stotina uposlenih, skoro jednako toliko veliko, i to u zemlji koja nema ni četiri miliona stanovnika. Naglašena prisutnost EU i SAD‐a daje određeni znak. Ovaj dio Evrope ostaje veoma nestabilan, očekuju se nove eksplozije. 

OGROMNA PLJAČKA

Za doručkom naletim na Dubravku Ugrešić, hrvatsku spisateljicu koja godinama živi u egzilu. Vratila se nakratko radi ovog festivala, zrači nekom sumor‐ nom rezignacijom. “Dvadeset godina nakon bosanskog rata bivša Jugoslavija se čini zemljom iz snova, utopijom. Bilo je blagostanja, obrazovanja, zdrav‐ stvene skrbi, sve je to bilo odlično.” Naglašava da se ta zemlja, baš kao Češka i Slovačka, mogla mirno razdijeliti. Srbija, Bosna, Hrvatska, sve te nacionalne grupacije uopšte nisu bile toliko jako povezane. Pa zašto onda ratovi? “Veoma jednostavno: ono što se zvalo etničko čišćenje zapravo je bila ogromna pljačka. Jer, onaj koji je morao otići, za sobom je ostavljao kuću i imovinu. Povrh toga, u svim komunističkim zajednicama, bilo je veoma malo zakonski utvrđene privatne imovine. Kad se raspala ta struktura, najednom je nastala ogromna borba oko prava vlasništva: šta je čije? Pazi sad ovo: ovdje ćeš svuda naići na likove koji su se tih godina obogatili na nerazjašnjen način.” 

Nacionalisti su stručno uništili tu zemlju iz snova, a da bi to objasnili i učinili prihvatljivim svuda su jako cenzurisali i iznova pisali historiju. Hrvati su, primjerice, opet počeli veličati svoj fašistički pokret za nezavisnost iz Drugog svjetskog rata, ustaše. Dubravka Ugrešić priča i priča o “svastikama” i drugim nacističkim simbolima, tu i tamo ih opet viđaš. “To je uvijek bagatelizirano kao incident. Ali ako se to dešava svaki dan, onda to više nisu incidenti.” Hrvatska skoro nikada nije sudski istraživala zločine iz jugoslavenskih ratova – nijedna evropska zemlja na tom polju nije bila tako ustrajan protivnik kao Hrvatska. Ugrešić: “Ako neko nešto ukrade, mora ići na sud. Kriminalci završavaju u zatvoru. Ali ako dva miliona ljudi krade i pljačka, ne događa se ništa. Tako je to išlo.” 

Nekoliko dana kasnije, jednu večer provodim sa starim prijateljem u Novom Sadu, u Srbiji. I tamo je grad obnovljen, bombardovani mostovi su zamije‐ njeni ili popravljeni, sve je zaboravljeno i izglađeno – pa ipak su priče iste kao u Bosni. Vladajuća partija u Srbiji je, povrh toga, opet zavladala u gotovo svim oblastima društva. Jednog jutra pričam sa starim drugarom Želimirom Žilnikom. “Pod Titom nije ni izbliza bilo tako loše”, smatra on. Žilnik je već 1969. izbačen iz komunističke partije, ali je i nakon toga za televiziju mogao praviti sve filmove koje je htio, sigurno dvadesetak dokumentaraca. “O tome sad možeš samo sanjati. Nalog ili posao, od liftboja do menadžera u školi ili pozorištu, možeš dobiti samo ako se učlaniš u vladajuću partiju. To je danas potpuno jasno i direktno.” U međuvremenu je Putin počasni građanin ovog grada. 

Kao i u Sarajevu, vrlo često je nejasno od čega ljudi žive. U osnovi, skoro niko nema novca, a ipak su kafići puni. Mnogo je lažnog sjaja, često nema posla. Da bi preživio, treba ti porodica, ona u svim pričama igra bitnu ulogu. Jedan moj stari prijatelj ovako računa: on je živio s majkom od njene penzije – 170 eura mjesečno – i njegove male ratne penzije od 80 eura. Kad je majka umrla, morao se snaći sa svojih 80 eura. Ostao je živjeti u kući svojih roditelja. Katkad ima neki bijedan poslić na osiguranju – euro po satu, 10 eura dnevno. 
Cijene se mnogo ne razlikuju od zapadnoevropskih: samo za jelo ti sedmično treba oko 75 eura. Moj prijatelj to radi s 20. On kaže: “Ako si star, a nemaš ni para ni djece, onda odšetaš do Dunava. I skočiš. To je najbolje rješenje.” 

(zurnal.info)