Iskreno Vaš, Begić: Sedam pjesama za finale Stare godine 

Iako je predvidljiv, i priča je poznata od početka do samog kraja, zadnji mjesec me tjera da se ponavljam. Obećanja se utrkuju sa ostavljanjima, a nada, da nas nešto drugačije čeka tamo iza okuke, blješti zavodljivo. Često je sve na nesvjesnom nivou, ali je prisutno. Zato zadnjih sedam dana ’22. godine, ostavljam sebi kao sedam podsjetnika i dodjeljujem im ovih sedam pjesama.

 

1) da se s osmijehom osvrćem na ono što (ni)je bilo, jer humor je svetinja i svetinja mora ostati.Pa ipak, da njegujem seksualnost, jer je bitna koliko i ljubav. Da ljubav ne zanemarujem jer me seksualnost hipnotiše, da nalazim balans i nikad ne zaboravim iz čega sam nastao i u šta ću se pretvoriti. Nemojte da vam promakne Sleepwalk solo na gitari, u ovoj koncertnoj izvedbi – to je biser koji se rijetko nalazi. Zagrlimo se, prvi dan je za lagani ples!

 

2. da se predam ulicama, kako sam znao u najvećoj dokonosti. Da ispitam njihov puls i da se ne vraćam kući bez detaljnog izvještaja. Introspekcija & zvuci ulice. Ivan Škrabe i Tomi Novak su snimili pravi soundtrack za taj zadatak, jer iskustvo mi govori da uz pravu muziku pola posla se samo od sebe obavi. O pjesmi Stranac ne znam mnogo, ali znam sasvim dovoljno – nastala je spontano, bez velikih namjera dvojice prijatelja. Jedva čekam njihov album. U međuvremenu, ostajem stranac.  

 

3) da suhog grla ne razmišljam previše. Da ritam mi bude time određen, ali da ritam određuje tečnosti života ove zadnje sedmice. Sve da bude potaman, u mjeri kojoj kontrola ne treba. Nekom vino, a nekom... šta poželi. Uzdravlje!  

 

 

4) da ljubav ne uzimam zdravo za gotovo, da je njegujem, jer mi se takva vraća. Nevjerni Tomo je napisao himnu za ovaj dan, a da o tom misterioznom čovjeku ne znam skoro ništa. Ponekad razmijenimo riječ ili dvije, stih ili tri, i produžimo svako svojim putem. Moguće je da ljubav neke unakazi, ali to se dešava samo kada smo pogrešno voljeli. Nasmijan, dijelim sa svijetom Tominu divnu pjesmu. 

 

 

5) da pronađem svoje plesne cipele i da obećam sebi kako ću im vratiti stari sjaj. Jer ples je sreća, i činjenica da je potisnut na margine mog postojanja samo govori da nisam dobar koliko bih mogao biti. Chris Isaak je drugar s kraja osamdesetih, uz njega sam naučio prave korake, s njim ću da plešem. Slobodno nam se pridruži.  

 

 

6) dan za Elvisa, jer je kralj, čak i u samom finalu svoje igre.  

 

 

7) da nikad ne zaboravim jedinu bitnu pjesmu s kraja decembra i ne zanemarujem osjećaje koje hrani. Čak i kad me vode u uništenje. Ove godine smo bogatiji za još jednu, moćnu verziju, koju izvodi Nathaniel Rateliff zajedno sa Blue Note in-house džezerima. Najbolja verzija ostaje ona prva i originalna, ali ovo je pravo melanholično osvježenje, Rijetko na takvo nešto nailazim. A vrijeme je da se pozdravimo. Do narednog pisanja... Iskreno tvoj, Begić. 

 

(zurnal.info)