Ulazim u kuhinju i iz kredenca vadim tepsiju, zagorjelu po rubovima. Sasvim crnu po rubovima, po sredini žutu kao sunce, uzimam je i bacam u preusku kantu za otpatke. Gar nije dobra, gar je kancerogena. Gar i palež ubija viruse, bakterije, život.

Nemamo nikakvog razloga da budemo ponosni na veliki uspjeh plivačice, treba da osjećamo duboki stid pred djevojčicom. Prošlo je četvrt vijeka nakon rata i ništa nismo učinili da osiguramo bolju budućnost njenoj generaciji. Naprotiv, napravili smo puni krug i vratili se u ratnu psihozu iz devedesetih godina.

U pokvarenim sistemima poštenje i pristojnost su strana tijela, koje mehanizam odbacuje i ubija. Vladimir Matijanić čitav život posvetio je borbi protiv korupcije. Na samom kraju života uspio ju je ogoliti do zastrašujućeg skeleta

Ponekad ćemo pogledati na sat, ali i to nam je sve manje potrebno. S rukama na leđima, pogledamo u nebo. Ako vidimo sunce, znamo i koliko je otprilike sati. Ako nemamo rok, i ako ne moramo znati je li ponedjeljak, utorak, srijeda. Januar, februar, mart. I sat i dan su nam važni dok taj rok ne prođe. Onda se opet obraćamo nebeskim tijelima.

Gledajući film Into the Wild (2007): Koliko vremena imamo na raspolaganju? Šta je na spisku stvari koje bismo trebali uraditi? Šta je najpametnije činiti s vremenom koje nam je dodijeljeno?

Čovječe, slika Djevice, uz kante za smeće! Netko je bacio portret Majke Božje! Doslovce je ostavio, blago nasmijanu, pored kanti. Nije mu (tome, nekome) iz nekog razloga, "dovoljno naša Marija"!? Njihova Marija, Njegova njihova Mater...

Rat je sporo gmizao u moju svijest, dugo sam mislio da je on samo kratkotrajan incident, da ne može dugo trajati nešto toliko nelogično i besmisleno u svojoj mržnji. Vjerovatno zbog toga što se nije odmah u potpunosti uspravio i pokazao. To rade samo đavoli u narodnim pričama, rat je mnogo lukaviji, nastupa podmuklije, žrtva u početku ne razumije šta joj se dešava i neozbiljno prihvata njegovu pojavu. Njemu to odgovara, jer tako može da razori više i lakše

Polako hodajmo između zgrada, obgrljenim zelenim baršunom visokih planina. Gledajmo ponekad u zelenilo čeznutljivo, kao za smirajem, kao da smiraj postoji. Udahnimo, ako možemo, pokoji miris ljeta koji lebdi iznad gajbi voća i povrća, iznad krošanja drveća, iznad hladnjaka sa sladoledom čija nas hladnoća probode u srce, a veselost boja u oči. I slatko, polagano neka se topi niz grlo sva tuga svakog ljeta.

Istinski sretan sam jedino kada putujem vlakom. Čini mi se da bih mogao provesti život sjedeći u vlaku i promatrajući kako prirodni krajolik smjenjuju industrijske pa naseljene gradske zone.

Objavljujemo odlomak iz knjige Marka Pogačara "Adolfove uši" objavljenu u ediciji "Dnevnik", koju uređuje Semezdin Mehmedinović.

Da bi monoteistički čovjek spasio dušu, morao je izvesti nešto spektakularno, ako ne uzvišeno - neko veliko djelo ili obrat unutar sebe samog. Morao je napustiti granice svog svakodnevnog života, svakodnevne proračunatosti i postupke koji izviru iz nje. Da bi čovjek održivog razvoja spasio svijet, dovoljno je da promijeni sijalicu.

Treba joj oduzeti ptice. Češljugar ne može bolje slijep pjevati, druže moj...

Kad neki sportista igra i pobeđuje za svoj groš – to ima veze s nama i izaziva opštenarodnu radost, a kad zločinac ubija u ime nacije – to s nama nema nikakve veze i nikom ne pada na pamet da oseti stid, sramotu ili, daleko bilo, kajanje. 

Ako prihvatimo kao istinitu tvrdnju da početak civilizacije nastupa kada čovjek pokaže saosjećanje, onda bi njen kraj počeo onda kada saosjećanje potpuno nestane iz ljudi

Godine 2014. poplava Vrbasa, odnijela Glumca... i spomenik i grob! Sad Uglješe tek više nema, prazan je grob, razgrobljen je "ničiji"! 

Odlomak iz knjige "Razgovori s Markom" koja će uskoro biti predstavljena na festivalu Bookstan.

Ako u Srbiji uopšte ima ruskih agenata, to je posao iz snova koji se radi pod domaćim sloganom “lezi ‘lebu da te jedem”. Čime bi uopšte ruski špiclovi mogli da se bave? Da otkrivaju neke dobro skrivene državne tajne? Pa naši rusofili im takve stvari donose dobrovoljno, na tacni, uz doručak, novine i jutarnju kafu. Da šire kremaljsku propagandu? Dotična je odavno dostigla maksimum, ne zaostajemo ni za Rusijom, dalje ne može. Da stvaraju antievropsko i antiameričko raspoloženje? To smo već odavno postigli, skoro cela politička, intelektualna i medijska scena udarnički rade na tome. 

Proći će stotine godina umjetnosti, dobre i loše, i decenije pornografije, hadcore i soft, proći će godine i godine voajerskih reality šouova, a mi nećemo prestati biti prestravljeni i skandalizirani golim tijelom. Golo je tijelo fizička iskrenost, kao što je goli, nelicemjerni, otvoreni um psihička, mentalna iskrenost.

Putinova propaganda i ne nastoji da ubedi razumne ljude u bilo šta, ona se ne obraća onima kojima je stalo do prave istine, onima koji tragaju za stvarnim stanjem stvari. Putinova propagandna mašinerija obraća se drugoj vrsti ljudi, onoj koja ne traži istinu da bi delovala u skladu s njom, već ište samo autoritet i silu kojima će se pokoriti