PISMENA ZADAĆA: Vlakom do kraja svijeta

Ti izgledaš sretno jedino kada se voziš u vlaku!

Zajedno smo već osam godina i treba joj vjerovati. Sparno je ljetno popodne i mi smo sjeli na vlak koji prometuje na liniji Koblenz – Luxemburg. Vlak smo čekali na glavnom kolodvoru u Trieru. U polasku je kasnio zanemarivih pet minuta. Zadnjih par mjeseci gužva u njemačkim vlakovima je gotovo nesnosna. Kako bi nagovorili ljude da što manje koriste osobne automobile Njemačka državna uprava, u dogovoru s čuvenim Deutsche bahnom, uvela je „nine euro ticket“, mjesečnu kartu koja košta svega 9 eura a vrijedi za sav gradski prijevoz te regionalne vlakove. Priča je, rekao bih po gužvama, upalila. Ali vlak je postao prilično nepouzdano sredstvo prijevoza. Dobar dio njemačkih pruga je u fazi rekonstrukcije i to je samo jedan razlog „do jučer“ nečuvenih kašnjenja na njemačkim željeznicama. Drugi i, po onome što govore građani Njemačke, glavni razlog je taj što je DB nedavno djelomice privatiziran. Reorganizacija unutar te velike prijevozničke kompanije dovodi do grešaka u gotovo savršeno organiziranom sustavu javnog prijevoza u Njemačkoj. Sličnoj sam stvari svjedočio u drugoj polovici 90 – ih godina u Britaniji kada se privatizacija British Railways počela pokazivati kao velika greška britanske vlade koja je isprva dovela do kaosa u željezničkom prometu pa do toga da se danas svaki Britanac stidi britanskih željeznica.

 

ŽIVOTNI PROBLEMI

 

Ona je potpuno u pravu. Istinski sretan sam jedino kada putujem vlakom. Čini mi se da bih mogao provesti život sjedeći u vlaku i promatrajući kako prirodni krajolik smjenjuju industrijske pa naseljene gradske zone. Pruga od Koblenza do Luxemburga vodi uz rijeku Mosel a zatim kroz šumovite predjele male bajkovite kneževine u kojoj se, što kaže njezina majka, trebaš samo roditi a životne probleme ćeš imati isključivo ako ih sam stvoriš.

Koblenz se nalazi na divnom komadu planeta. Tu je ušće Mosela u Rajnu. Pruga od Koblenza u bilo kojem pravcu vodi uz rijeke. Takvim se prugama najljepše voziti. Čovjeku ne smeta ni što sjedi na stepenicama ili stoji dio puta dok se ne oslobodi mjesto za sjedenje. Neudobnosti vožnje znaju doprinijeti i biciklisti koji odluče dio svoje planirane rute prevaliti vlakom. Među kotačima njihovih bicikala vrzmali se psi i mala djeca kojoj je gužva u kojoj se provlače kroz bicikla i tumaraju sa psima posebno uzbudljiva. Odraslima ništa od toga ne predstavlja problem. To je, naprosto, željeznica i to jeftina, regionalna, pravi socijalistički oblik prijevoza u kojemu nema mjesta za suvremenu otuđenost i u kojoj male neugodnosti koje jedni drugima pričinjavamo završavaju isprikama i razmjenom osmijeha razumijevanja. A ako negdje žuriš, na primjer na avion, bolje je da uzmeš vlak koji ide sat vremena ranije od onoga koji bi ti bio optimalan, jer danas se ne možeš pouzdati u regionalni željeznički promet ni u Njemačkoj. Može se dogoditi da promijene peron u zadnjem trenutku te da, recimo, ne stigneš pretrčati s 11. na 2. peron. Zbog radova ili posebno velike gužve vlakovi kasne i po pola sata a nije rijetkost ni da prometovanje na nekim relacijama bude otkazano u zadnjem trenutku.

Kada plaćaš prijevoz svega 9 eura mjesečno ne možeš se ni nervirati zbog takvih stvari, jednostavno se prilagodiš. Ako je netko naviknut na slične situacije onda smo to mi, ljudi iz negdašnje Jugoslavije, pogotovu oni koji su doživjeli iskustvo putovanja željeznicama one „velike“ zemlje. A ja, koji sam imao rodbinu u većini negdašnjih jugoslavenskih republika se ne sjećam da smo igdje putovali autobusom ili osobnim automobilom. Kakva god da je bila, željeznica je bila omiljeni i uobičajeni oblik putovanja u Jugoslaviji. Gužve u Njemačkim vlakovima podsjetile su me na to vrijeme u kojemu je bilo najnormalnije da dijeliš hranu koju si ponio na put s ljudima koje vidiš prvi put u životu i da, nakon što se nahranite, s istim ljudima spavaš u kupeu kojeg bi spuštena sjedala pretvorila u jedan zajednički krevet. Djeca su nerijetko spavala na torbama u hodniku ispred kupea pa čak i iznad glava drugih putnika na mjestu predviđenom za odlaganje putničkih torbi i kufera. Putovanje od Mostara do Maribora ili Subotice trajala su po desetak, dvanaest sati, putovalo se obično noću pa je spavanje u vlaku za mene bilo kao spavanje u vlastitoj sobi. Tu smo, naprosto, svi isti.

U ovodobnoj Njemačkoj ipak imaš izbora i na željeznici, ako želiš brzo i pouzdano na vrijeme stići na odredište možeš kupiti kartu za IC i ICE vlakove s kojima nema presjedanja i koji koštaju koliko i komercijalni letovi između velikih gradova. Tko se ne želi miješati s plebsom ima izbor. To, svakako, u Bosni i Hercegovini nije slučaj ali i tu mi je željeznica i dalje omiljeni oblik prijevoza. U vlaku sam istinski sretan, svoj na svome, mogao bih provesti život putujući vlakom. Prije dva mjeseca bio sam neutješan poput malog djeteta kada su mi rekli da vlak između Sarajeva i Banja luke više ne prometuje. A bio sam među rijetkima koji je znao tu dobro čuvanu tajnu – unatrag par godina iz Sarajeva si do Banja luke mogao putovati vlakom. Utoliko je moje razočaranje što ipak moram sjesti na mrski autobus bilo veće pa makar mi putovanje autobusom oduzimalo upola manje vremena.

 

AUTOBUSOM SE NE PUTUJE

 

Autobusom se ne putuje, njime se čovjek prevozi, jedino putovanje koje priznajem kao takvo je truckanje vlakom. Udobnost je nemjerljiva a, pride, karte su jeftinije. U vlaku čovjek ne prekida život na nekoliko sati da bi se dovezao do druge točke, u vlaku život traje gotovo uobičajeno te putovanje željeznicom ne predstavlja stres poput sjedenja u autobusu. Vlakom bih mogao putovati na kraj svijeta a da to uopće ne vidim kao neki problem.

Željeznica bi u ova krizna vremena mogla biti rješenje i u Bosni i Hercegovini ali, iskustvo mi je potvrdilo, sirotinjski narodi se u takvim situacijama pokažu kao puno veći snobovi od ljudi koji žive u bogatim, uređenim državama. A, ako ćemo pravo, kakva nam je država željeznice su još i super. Kada bi se umjesto u tunel Ivan ulupala milijarda maraka u željezničku infrastrukturu imali bismo sjajan suvremeni željeznički javni prijevoz. Čak i sada imamo paradoks da putovanje vlakom između Mostara i Sarajeva košta upola manje nego autobusom, a putuje se dvadesetak minuta kraće. Jednom od najljepših pruga, koja poput željeznice u zapadnoj Njemačkoj većim dijelom ide uz rijeku.

Kada trebam na vlak rano mi buđenje ne predstavlja problem. A mojoj osobi rano buđenje predstavlja svako buđenje na koje sam primoran prije podneva. Prošlog sam utorka išao kod Mehmeda u Čapljinu. Vlak je zbog gužve prilikom ukrcavanja putnika u Sarajevu kasnio nekih dvadeset minuta, taman koliko traje putovanje do Čapljine. Ali kad sam mogao čekati u Njemačkoj mogu i na kolodvoru mog djetinjstva gdje mi svaki znak života predstavlja veliko uzbuđenje. Gužve na mostarskom željezničkom kolodvoru bude u meni topli osjećaj nostalgije za nekim iščezlim, nestalim svijetom. Kolodvor je pri tome u potpunosti isti kakvog ga pamtim iz djetinjstva.

 

PODLUGOVI U MOSTARU

 

Polubunovan sam ušao u šalter salu a kao u lošem vicu praznom dvoranom odzvanjala je pjesma Zdravka Čolića. Njegov glas tog jutra je ni manje ni više pjevao pjesmu „Podlugovi“. Sve je, kako rekoh, isto pa i muzika. Jedino što je kolodvor, u odnosu na čuveno moronsko „nekad“, bio prazan. Ali prijalo mi je to malo putovanje kroz vrijeme kakvo nam naša željeznica često priušti.

Kada je gužva ljudi se svugdje ponašaju jednako. Uvjerio sam se to nedavno na Njemačkim kolodvorima. Ljudi su skloni stvarati bespotrebnu gungulu i kada se iz njega iskrcavaju i kada ulaze u vlak. Guraju se, gotovo gaze jedni preko drugih u strahu da neće imati mjesto za sjedenje i zato što smo, naprosto, programirani tako da imamo osjećaj da ćemo biti u prednosti ako smo prvi u bilo kojoj situaciji u životu. I, dobro, hajde što je tako kada se ukrcavamo na vlak ali stampedo pri izlasku iz vlaka mi nikad neće biti jasan. Žene gotovo bacaju malu djecu muževima koji su se bizonski među prvima iskrcali na kolodvor a onda izvlače teške kufere, bijesne na sve oko sebe ranjavaju ljude oštrim suznim pogledima. Koliko sam primijetio iskrcavanje je prošlo bez težih ozljeda. Vlak je bio potpuno ispražnjen. Prema jugu je putovalo nas desetak. Zrak je bio bijel i obećavao je uobičajeno paklenu hercegovačku vrelinu tijekom dana koji je bio pred nama.

Prvo nas je progutao tunel koji je izbacio vlak i nas u njemu na južni izlaz iz Mostara. Iznenadio me mali ilegalni kamenolom na rubu grada pa jednako ilegalno crpilište šljunka a onda su uslijedili poznati mi i prisni vinogradi nakon kojih se vozite tik uz negdašnje industrijske gigante Aluminij i Soko ka kojima se od pruge odvajaju zapuštene tračnice koje su odavno izvan uporabe. Dalje uz prugu osunčana su se budila malena mjesta srca moga. Ljupka stanica u Žitomisliću jedina je na kojoj vlak između Mostara i Čapljine staje kako ne bi iskrcao niti ukrcao ijednog putnika. Uz prugu stabla smokve koja se ljeti gizdaju a onda pomalo grozomoran prizor novog vijadukta čije stope su bezobzirno zagazile u Neretvu kako bi njezin tok prilagodile sebi. Ubrzo te ipak smiri prizor sela ispred kojeg bujaju vinogradi, smokvici, maslinjaci. I eto te, osmijeh ti izmame obnovljeni pogoni tvornice keksa, ponos Čapljine koji je opet tu. A na peronu obnovljenog čapljinskog kolodvora vidiš pomalo zbunjenu i smotanu priliku svog starog prijatelja kojeg nisi vidio godinu dana i znaš da si svoj na svome. A tom osjećaju doprinosi i putovanje vlakom. Nije to stari dobri Olimpik ekspres ali je naše BH klaparalo. Može se i do Kardeljeva, pardon Ploča, opet.

Sve u redu, nemam ništa protiv autoceste osim puno toga. Prosto, uzimajući u obzir konfiguraciju terena, smatram da je bilo pametnije i uputnije ulagati novac i razvoj željeznice nego u sulude projekte autoceste zbog koje ćemo, siguran sam, pasti u takvo dužničko ropstvo da se zemlja već može registrirati kao BiH d.o.o., izaći na burzu i tamo neslavno nestati kao potpuno neisplativa kompanija.

 

SAMOTNOST I OTUĐENOST

 

Ali, hajde ti ovdje pokušaj veći postotak teretnog prometa prebaciti na željeznice, ne bi dugo poživio, uvjeren sam. A moglo se uložiti u poboljšanje i dovođenje postojećih magistralnih pravaca do statusa brze ceste, povući autoceste tamo gdje to ima smisla, a osuvremeniti željezničku infrastrukturu, propagirati putovanje željeznicom kao ekološki i financijski pametan izbor i slično, ali kapitalizam i snobizam koji ide uz njega preziru željeznicu kao relikt socijalizma, previše nas ona izjednačava, katkad zbog gužve čovjek sjedi na podu ili stoji sat dva vremena ali ne prekida život da bi se transportirao. Uzalud je sada pozivati se na zdrav razum. Izbor je napravljen. Želimo se voziti odvojeno, u vlastitim samotnim kapsulama transportirati se od točke A do točke B, biti nervozni kada moramo ući u autobus. A prava je istina da si nismo ni ostavili izbor, niti nas je tko pitao.

Samotnost i neurotična otuđenost način je na koji se jedino može jer se mora. Zbog moranja smo svi pregorjeli i ništa ne može zaustaviti inerciju osim možda bolesti ili nekog drugog upozorenja kojima nam tijelo šalje signal da još uvijek nije evoluiralo do tog stupnja zahtijevane brzine i produktivnosti. Bojim se ipak da je prekasno da u uporabu umjesto moramo vratimo trebamo, da vratimo putovanje umjesto turizma i tako dalje i tako dalje. Osim nas samih nemamo resursa kojim bi mogli biti konkurentni na tržištu preživljavanja. Pa sretan nam put. Ja ću vlakom pa dokle ga ima.

Ona kaže da sam jedino u vlaku istinski sretan.

(zurnal.info)