Auto Kino: Eho divljine    

Društvo 

Nadam se da ćeš me razumjeti više nego što sam u stanju da razumijem samoga sebe. Razumijevanje mi je neophodno. Jednako sam očajan i za objašnjenjima. Otud i ova konstantna potreba za odlaskom u nepoznato, u život kakav samo mogu da slutim. Vuku me stvari za koje nisam pripremljen. Na takvo putovanje se može samo uputiti onaj koji je naivan i nespreman. I živi siguran u molitvama onih koji ga vole. Sve što želim je da se suprotstavim lažima koje znam. I to je moguće samo potragom za istinama. 

Radije od ljubavi, od novca, od vjere i slave, od poštenja... 
radije od svega toga, dajte mi istinu. [parafrazirani Henry David Thoreau]

Koliko vremena imamo na raspolaganju? Šta je na spisku stvari koje bismo trebali uraditi? Šta je najpametnije činiti s vremenom koje nam je dodijeljeno? Koliko dobro me se sjećaš? Da li je to sjećanje stvarno tvoje ili je umetnuto prepričavanjima i ponavljanjima drugih? Toliko puta su mi pričali o nekim stvarima da su te priče na kraju postale moja sjećanja u potpunosti, jedina koja imam. I ništa čemu bih ih mogao suprotstaviti nije preostalo. Niko i ništa takvo ne postoji.  

Priroda

Oslobođen sam od pretvaranja i društvenih normi. Očekivanja koja nam serviraju drugi, nametnuta su, poput imena, po samom rođenju. Zadata su iz njihovog ugla gledanja na stvari. Ne ostavljaju prostor da se razvijemo kao ljudi kakvi bismo mogli biti. Društvo nas određuje i oblikuje i ne ostavlja nam nikakvu šansu za borbu. Vukovi su mnogo bolja bića od ljudi. Otud potreba da se približim prirodi. I to mogu napraviti jedino ako se udaljim od društva.

Jedini pravi darovi mora su jaki udarci i povremeni osjećaj snage. O moru ne znam mnogo, ali znam kako stvari stoje u mom dijelu svijeta. I znam je u životu osjećaj snage bitniji i od same snage. Odmjeriti svoju silovitost bar jednom u životu. Naći se u najstarijim od prastarih ljudskih stanja. Suočiti sa slijepom stijenom, u samoći, bez ikoga, osim tvojih ruku i sopstvene glave, da ti pristigne u pomoć. 

Sve se svodi na računice, na potrošnju i potražnju, i ti najsitniji interesi su izgovor svijetu za gadosti i unakaženost, za nepobitnu činjenicu da su ljudi uglavnom zli i da postupaju zlo jedni prema drugima. Sve se svodi na kontrolu i moć. Svodi se na održavanja stanja koje su uspostavili oni prije nas, ubjeđeni da su najpametniji. Taoci smo svijeta koji nismo gradili i koji ne bismo odabrali. Sanjam život kakav ne poznajem, oslobođen od pretvaranja, da dišem i gledam iz jedinog ugla koji imam, koji jesam. U skladu sa stablom i pticom u divljini. 

Priroda i društvo
 
Moram se udaljiti od svega što mislim da znam. Samo tako imam šansu da naučim  nešto novo i da boljem sebi dam priliku da se razvije. Želim vratiti svijetu ono što nama priroda nesebično i neumorno daje. Zaboraviti sve što nas tjera na konstantno kalkuliranje. Udaljiti se od laži kojima nas uče da bismo nepogrešivo funkcionirali u budućnosti kakvu su predodredili.

„Postoji zadovoljstvo u nekročenoj šumi; Ushit živi na usamljenoj obali; 
Postoji društvo u kom se niko ne nameće, uz duboko more, 
i muziku u svom brujanju; Ljude ne volim manje, ali prirodu volim više“

Budućnost kakvu nam spremaju ne čuva mjesto za stoljetno stablo. Nema mjesta ni za divlji cvijet, niti za anamonu pričvšćenu za stijenu obale. Neuništivu u prirodi, bez obzira na bure i uragane. Stijena na obali neće preživjeti ono što se sprema. Zove me cesta koja vodi u nepoznato i neosvojeno, dok takvo nešto postoji. Put je to s kojeg bih se jednom volio vratiti i s tobom razgovarati o svemu. Jedino čemu težim –  to je spokoj koji vodi ka sreći. A sreća vrijedi samo kad imaš s kim podijeliti. 

(zurnal.info)