Kad je meni počeo rat: Na brdima nema žive duše

Počela je sezona kiša. Sa prvim tmurnim danima, brdo koje vidim sa kuhinjskog prozora pretvori se u sjenu ogromne životinje. Izgleda tačno onako kako sam zamišljao Mrakonju u djetinjstvu. Nije on imao ni zube ni kandže, ali je mogao da te pokrije svojom tamom, da lutaš u njoj, potpuno sam, zauvijek očajan. To me plašilo, više od bilo čega.

***

Ne mogu se sjetiti trenutka kada je za mene počeo rat. Gledao sam na televiziji kada su snajperisti pucali na demonstrante okupljene ispred Holiday Inna. Nisam pomislio da je počeo rat, razmišljao sam kako ću zbog toga izbjeći najavljeni ispit. Ni kada sam obukao uniformu nisam se uozbiljio, smiješno mi je stajala. Rat je sporo gmizao u moju svijest, dugo sam mislio da je on samo kratkotrajan incident, da ne može dugo trajati nešto toliko nelogično i besmisleno u svojoj mržnji. Vjerovatno zbog toga što se nije odmah u potpunosti uspravio i pokazao. To rade samo đavoli u narodnim pričama, rat je mnogo lukaviji, nastupa podmuklije, žrtva u početku ne razumije šta joj se dešava i neozbiljno prihvata njegovu pojavu. Njemu to odgovara, jer tako može da razori više i lakše. A svaki komadić koji pokaže, očevidac preskupo plaća.

U mom slučaju, rat se razvijao na isti način kako se, u isto to vrijeme, širio karcinom u tijelu moga brata. Mislim da je to odgovarajuće poređenje, jer rat je, kao i karcinom, destrukcija puna degradacije i svakodnevnih poniženja. U oba slučaja postoje dani kada se gadovi povuku, pritaje, dozvole da se žrtve malo odmore samo da bi im bilo zabavnije ponovo udariti jačom snagom.

***

Karcinom se jednog ratnog dana odjednom probudio. Dvije godine je čekao i taman kada smo pomislili da je poražen, vratio se i ponovo napao. Najavio se laganim bolom koji je iz dana u dan pojačavao. Ljekari su preporučili novu operaciju, ali morali su je izvršiti hirurzi na nekoj boljoj klinici, negdje izvan Bosne i Hercegovine. Ako se to hitno ne uradi, rečeno nam je, brat će vrlo brzo umrijeti a sve što oni mogu učiniti je da mu sedativima smanje bolove. Ali, bio je rat, jedva smo se mogli kretati po vlastitom gradu, napuštanje zemlje bilo je za nas nemoguće.

Saznao sam da UNPROFOR ponekad pomaže u prebacivanju pacijenata u inostranstvo. Pronašao sam “kontakt osobu”, ona mi je rekla da donesem bratove ljekarske nalaze pa će odlučiti da li će nam pomoći. Danima smo čekali njihov poziv. Čekanje nam nije bilo teško, jer pojavila se nada, slabašna, ali ipak dovoljna da nam omogući mali predah. Uživali smo u njemu, trudili se da svaku sekundu iskoristimo. Svaki dan smo silazili u park ispred bratove zgrade, sjedili na klupi, posmatrali brda oko grada i pričali da bismo negdje gore, kada se sve završi, mogli napraviti lijepu kućicu. Naš otac je sam napravio brvnaru, pa smo mislili da bismo i mi mogli. Planirali smo kako bi izgledala i procjenjivali, mada ništa nismo znali o tome, koji materijal je najbolji za izgradnju i koliko bi nas to koštalo. Maštali smo, kao pripiti, činjenice i logika samo su nam smetali.

Dan prije zasjedanja komisije brat je smislio najbolju varijantu za ostvarenje našeg plana – kupićemo staru kamp prikolicu, ubaciti u nju peć tokom zime a tendu zakačiti tokom ljeta… I to je to – ništa više nam nije trebalo, zamišljali smo kako iznosimo stolice ispred prikolice, sjedimo i odozgo gledamo grad. Opušteni i pomireni sa svim, kao u pjesmi Haustora.

***

Sutradan, ušao sam u veliku kancelariju u kojoj se nalazio samo dugački sto za kojim su sjedila dva oficira sa prevoditeljicom. Klimnuli su glavama umjesto pozdrava, a prevoditeljica mi je rekla da sjednem na stolicu ispred stola. Glasno je govorila, kao da se obraća velikom skupu ljudi. Jedan oficir se nagnuo prema meni i staloženo, tiho, gledajući me u oči, rekao na engleskom jeziku da se radi o teškom, neizlječivom slučaju i da je potpuno neisplativo organizovati izmještanje iz zemlje. Kada je završio rečenicu, zategao je rukave košulje ispod uniforme, udobnije se namjestio u fotelji i kimnuo glavom prevoditeljici. Njen glas je neugodno odjekivao dok je ponavljala kratku rečenicu, kao zvonjava bakelitnog telefona.

Pitao sam je:
– Neisplativo?

Ispravila se:
– Besmisleno.

Neko je spustio šolju čaja ispred mene. Niko više ništa nije govorio. Prevoditeljica i oficiri su otvorili sveske i nagnuli se nad njih. Čaj sam popio naiskap, iako mi je pržio grlo. Kada sam šoljicu spustio na sto, prevoditeljica je ustala i ispratila me do vrata. I to je bilo sve. Završeno za samo par minuta.

Brat je čekao u gradskom parku. Prilazio sam mu, užarenih obraza, kao pod temperaturom. Shvatio je šta se desilo. Pokazao je rukom da sjednem pored njega na klupu. Sjeo sam i šutio.

– Dakle, to je to… – prošaptao je.

Nisam ništa rekao. Nije se imalo šta dodati, jer to je zaista bilo to – potpuna nemoć, tuga, strah, bol – bio je to rat, koji steže, struže i zaustavlja dah.

***

Toga dana sam zaista upoznao rat. Prije njega sreo sam čovjeka koji je sjekao uši sa leševa, razgovarao sa ubicom koji je mučio ljude da bi dobio konzervu za nagradu, vidio sam kako je geler veličine sačme usmrtio najboljeg srednjoškolskog košarkaša, gledao kako ljudima od straha omekšava skelet, kako gube razum, naglo kao na pljesak ruku, ležao sam satima u blatu dok su granate preoravale tlo, gledao sam tijela u raspadanju, oči u kojima nešto tone, bio sam gladan, uplašen… Ali, sve su to bili tek komadići užasa koje nisam povezivao. Ostavljao sam ih iza sebe i žurio naprijed, siguran da će možda već sutra biti bolje. Toga dana, očaj me konačno stigao, rat se u potpunosti uspravio ispred mene, kao nepojmljivi Mrakonja.

Sjećam se, bio je to sunčan dan, kakav obično nazivamo lijepim. Ali sunce, mjesec, zvijezde, nemaju ništa sa nama. Oni su gore, a mi dole. Toga dana sunce je ravnodušno sijalo a mi smo sjedili na našoj klupi u parku, šutili i gledali u brda. Na kojima nije bilo žive duše.

(Priča je objavljena u zbirci "Trenutak kad je meni počeo rat", urednici su Vladimir Arsenić i Ana Pejović, izdavač Forum ZFD Srbija.)

(zurnal.info)