Dijala Hasanbegović: Reciklirani život

"Izvadim ti ja tepsiju iz rerne, ona sva crna. Kompletna. Ostavila je praznu u rerni. Ibro uključio rernu umjesto ploču i otišao da se tušira."

Iznad stambenih blokova iz osamdesetih, nekoć raznobojnih, sada sivih i dobro oribanih kišom i snijegom, u augustu, miriši jesen. Sjedim na klupi između dva milujuća naleta jugozapadnjaka koji mi puši cigaretu. Ona nestaje u sparini. Dvije se starije gospođe zaustavljaju pred prodavnicom rabljene odjeće, kako bi crvenokosa dovršila svoju priču, prije nego što uđu da prelistaju po vješalicama obješene rabljene živote.

„I stanem ja nasred kuhinje, ne mogu da psujem, maloga čuvali, a stislo mi se u onom dimu... I otvorim ti ja prozor. I odvnem vruću vodu, da povuče iz bojlera u kupatilu. Ne znam je l' se Ibro tad kupao ili brijao, briga me, nije ništa ni rek'o. I nalijem punu tepsiju vrele vode. I znaš šta onda, onda uzmem Likvi i pola one boce, možda manje malo od pola, naspem u tepsiju, i preko toga još nasolim Vima da se sve odozgo zabijeli. A ujeda ono mene, Mediha, otpadoše mi trepavice, ali neka, mislim se, znači da je jako. Nacijedim ja odozgo i limuna i stavim sode, i ono počelo cvrčati, kontam dobro je, dobro je treba sad sačekati. Izišla do prodavnice, mali htio kiselog mlijeka uz jaja, još uzela par stvari, sjela na klupu i pojela perec, vratila se kući. Ibro u trenerci... onoj novoj što sam ovdje uzela, plavoj, znaš... E, sjedi u dnevnoj sobi i gleda televiziju, šuti. Ja, bona, jedva čekam u kuhinju da vidim šta je s tepsijom. Sipam malom jogurt i gledam,  ono crvrči i bogami se pomalo odvaja. Dam djetetu da jede, i natrag ja u kuhinju, ne da mi đavo mira. Istresem svu onu vodu...“

Novi nalet jugozapadnjaka zadiže im objema rubove suknji. Cekeri lepršaju na vjetru. Huči i mete jesen po pločniku.

„I? I šta bi ispod?“

„Ispod, gledam, ostalo debelo taloga. Ali cakli se. K'o ono sjećaš se, kad smo gledali vulkan onaj kad se aktivirao, gdje ono? U Indiji? U Indoneziji, da. Pa ostala kao ugašena ona lava, sva crna i svjetluca se k'o da je neko stakla kakvog po njoj razbio, na suncu, blješti, a crna. E takva ti je tepsija izgledala. Onaj miris me ubi, otvorim prozor da malo iziđe, ali nekako mi je i prijalo, ubija taj miris bakterije, viruse, koronu. Ušao Ibro da naspe sebi vode, ugazi malo u onu pjenu, kanulo mi na pod kako sam istresala iz tepsije, ali srećom bio u papučama, nije ni vidio da je ugazio. Nemam ja kad da objašnjavam, čekam da on zatvori vrata od kuhinje, da nađem onu dobru žicu što si mi dala, s hvataljkom...“

„Ih“, drugarica mahnu rukom po zraku, „Šta sam ja puta tu žicu koristila, nabavila sam sebi novu!“

„Jest, jest, odlična je, ja je štedim za ovakve slučaje... E nju ti uzmem i krenem pomalo da ribam, odozgo prvo da skinem sloj, mora se polako, a onda kad dođeš do dna, onda da ne zaparaš, uzmeš nešto drugo. Do podneva, ja sam ti oribala taj Indonezijski dio. Ispod sve ono smeđe, isto k'o da je od svih pita otprije ostao neki smeđi sloj.“

„A, bogati?“

„Majkemi, k'o slojevi oni stijena ispod naslaga lave, to mislim figurativno, nije mi tako stara tepsija, no i sestra je koristila, i mater je čak stigla, jest, i ona. I tako nastavim ja onom običnom žicom da ribam. Mislim se, ima ručak, samo trebam supu da skuham, a to stignem za pola sata. Samo da mi je ovo završiti. I, draga, slušaj... ribam ja i ribam, tačno mi neki trnci prolaze kroz ruke, al ne možeš se zaustaviti jednom kad se zafuraš, ma ne bih mogla ni nastaviti da sam napravila pauzu, znaš. I u jednom momentu, samo se SVE odlomi, u jednom komadu!“

Jesen u jednom šuštavom zamahu pomete cijelu ulicu opušaka, prašine i kesa, zanjiha kupce koji su izišli iz dućana s rabljenom robom, uleti u dućan i zanjiha rukave majica iz prošlih života. Gasim pola cigarete i stavljam je u kutiju. Ne može se pušiti na ovom vjetru. Ustajem i riječi koje iza mene mete jugozapadnjak jesen odnosi natrag u pećnicu, za novu zimu.

„Bravo, kako si to uradila, pa to ne bi niko mogao, niko...“

„E, moja ti, a Ibro, gledam, sjedi u fotelji i zasp'o, čitao one hadise što mu je tvoj dao, dobri su, jesu, i ja čitam malo navečer, kad stignem. Nije ni skont'o šta sam ja radila. Ali neka sam, znaš kako je to zagorjelo kancerogeno...“

Kroz moju kuću, u koju ulazim u cipelama jer sam podigla prostirače koji se u mašini farbaju u plavo, da budu kao novi, puše vjetar kroz stolariju. Davno nekad, djed je lijepio smolu u pukotine, koje su sad pukotine u smoli.

Na sto bacam kutiju cigareta, a iz nje ispadaju polovine ugašenih komada, kao prekratki rukavi na majicama koje sam prerasla.

Ulazim u kuhinju i iz kredenca vadim tepsiju, zagorjelu po rubovima. Sasvim crnu po rubovima, po sredini žutu kao sunce, uzimam je i bacam u preusku kantu za otpatke. Gar nije dobra, gar je kancerogena. Gar i palež ubija viruse, bakterije, život. Ljubav.

(zurnal.info)