AUTO KINO: Kapetane, moj kapetane  

Vrijeme za izazove

Trudim se da zapamtim svaki trenutak koji mi se čini bitnim. Vrijeme pokaže da je to uvijek ista, unaprijed izgubljena, bitka. Samog sebe iznova iznevjerim. Blijede imena i samourušavaju se akcije, kao da se nikada nisu ni desile. Sve više i sve češće mi se to dešava, iako ožiljci govore suprotno. I postoje pouzdani svjedoci koji me postavljaju u pravo vrijeme i na prava mjesta. Slušam ih kao kad slušam da pričaju o nekome drugom. 

„Smijeh. Plač. Kotrljanja. Mrmljanja. Mora se napraviti više. Više mora postojati. Haos vrišti. Haos sanja. Moraš napraviti više. Više mora da postoji.“

Sve manje čitam. Iskru svog postojanja sam negdje usput zaturio. Pokušavam se vratiti na put slova. Prizivam misli koje su bilježene u vremenu produhovljenosti, da me vode dalje od pretpostavke, dalje od misli koje su autori najdražih knjiga pohranili u korice svojih života. Tamo su njihove istine, koje tek ponekad služe kao putokazi, i uvijek kao dokazi života koji plamti u poeziji.

Vrijeme opreza 

Knjige su spomenici, tragovi naših postojanja, znakovi koji će neznanim sestrama i braći  pokazati gdje su raskršća. Bit će uz njih kada se suoče sa besmislom, a besmisao nas sve, prije ili kasnije, čeka. Nisam na tom mjestu, ne prizivam knjigu da mi pokaže put, moj očaj je drugačije vrste. Moje izdaje su neophodne. ali je i razumijevanje, koje imam za one koji su uporniji - nemjerljivo. 

„Ne čitamo i ne pišemo poeziju jer je to simpatično. Čitamo i pišemo poeziju jer pripadamo čovječanstvu, a čovječanstvo je ispunjeno strašću. I medicina, pravo, poslovanje, inženjerstvo, sve su to plemenita zanimanja, neophodna za postojanje samog života. Ali poezija, ljepota, romansa, ljubav, to su razlozi zbog kojih ostajemo živi.“

Jednom ću prežaliti zaboravljene učiteljice i profesore. Sebi ću oprostiti luksuz novog početka, sa praznom stranicom tek stvorene knjige, kao obećanjem i vjerom u više života. Prežalit ću, ali ne zaboravljam. Sa onima koji su odustali ostala je ljubav. Da poništi smrt i uokviri život kojeg više nema. Nikad se nisam naučio nositi s bolom vašeg nestanka. 

Prepoznavanja mudrog čovjeka

Čak  i kad se predaš zaboravu, bljesnu određena lica, nakratko ožive događaji. I tada znam koliko sam sreće imao. Nisam slučajno ovdje i sada, pred velikim valom najboljeg Mediterana. Bile su to dobre škole, prošao sam ih uglavnom bezbolno i naivno. Imao sam sreće sa onima koji su me okruživali, i onima koji su mi ukazivali gdje je naredno raskršće. I koliko je bitno da se na određenim mjestima zaustavim.

„Morate nastojati da nađete sopstveni glas. Jer što više odlagali početak, manje su šanse da ćete ga ikada uopšte i naći. Thoreau je rekao: „Većina ljudi vode živote tihog očaja.“ Nemojte se s tim pomiriti. Oslobodite se!“

Poneko modro oko i izbijen zub – to je cijena koju bih opet rado platio. Predajem se stroju za pisanje i ostavljam sve iza sebe. U slučaju da, prije toga, svi već nisu ostavili mene. Zabilježit ću ih maglom po papiru. Svakodnevnica u svojoj najboljoj manifestaciji me pozdravlja. Sunce će učiniti čuda ožiljcima. Kao da ih nikada nije bilo. I nekadašnji život bit će život nekog drugog. Nekog ko će na raskršću napraviti sasvim drugačije odluke. 

(zurnal.info)