Iz Berlinskog dnevnika Marka Pogačara: Adolfove uši

Prvi dan

Bio je nježan, još uvijek oštar proljetni dan, u armaturu drveća uplitala se polako sjena kao nečujan dokaz života, a pod budućim krošnjama je bujala zemlja i njezin trijumf je bio očit: groblja su dobro rodila.
Prije desetak godina stanovao sam u Kreuzbergu i pokušavao pisati roman. Moja soba nalazila se u neposrednoj blizini groblja, koje se s visokog prozora moglo i vidjeti, no u Berlinu se uvijek živi nedaleko neke nad‐grobne ploče: ovaj je grad više od drugih srastao s imenima svojih mrtvih. Roman nisam zapravo pisao. Više sam, baveći se u stvari kraćim formama, u trenutcima grča, euforije ili dokolice tu misao beskonačno prevrtao po glavi. Bio sam dotad objavio pet‐šest knjiga, od kojih barem jednu u proznom slogu, izgubio pokoju zabludu i prve od ideala i – u srednjim dvadesetima – pokazivao već vidljive znakove ćelavosti. Sve je, dakle, upućivalo na najduži prozni oblik.
Nisam, međutim, dospio mnogo dalje od rečenice kojom započinje ovaj tekst, ili neke od njezinih varijanti. U kojem god pravcu krenuo razbijao sam se o njenu toč ku kao uporan, na obalu moguće pomalo kivan val, što me noćima vodilo zaključku da sam za roman nepred­ određen i za njega suštinski nespreman ili – u boljoj, lažljivoj jutarnjoj verziji – da negdje u meni vrije još uvijek previše nekog neodređenog no divljeg pravog života, ži‐vota kojem njegovo stvarno i metaforičko ključanje ne dopuštaju da se slegne u gorki talog fikcije. Roman, istina, nikada nisam napisao – taj ni neki drugi – no izvor jalove građe one nesuđene prve rečenice, njen gluvi barut, snaga njezine točke koja je sjemenku pretvorila u čvrst i neprelazan bedem, ispostavit će mi se godinama kasnije kao rukom nažvrljan račun, jedan od onih čiji rukopis odmah prepoznajemo no nismo u mogućnosti reći umiruje li nas ta prisnost ili nas, naprotiv, užasava.
Problem rečenice bio je u tome što je, to mi je sada jasno, po principu na prvi pogled nalik onom haikua, ali od njegove otvorenosti beskrajno udaljena i svakoj otvorenosti upravo suprotna, pokušala u sebi sputati čitav svijet i njegov na simbol sveden lakonski princip: u svojoj pretencioznosti ona je bila roman po sebi i nije trpjela isprike ni apendikse. Ona sama bila je potpuna slika poraza, ukazujući istodobno na paradoks koji, uslijed njegove posvemašnje apoteoze, omogućuje život van knjiga i drugih bjegova, to jest takozvani normalan život: njegov bezuvjetan i temeljit zaborav.

** *

Rano je poslijepodne, a ljeto je kao usuprot vremenu dana kasno. Sažeto na vlastitu umanjenu, u leći obrnu‐ toga dvogleda spašenu sliku, ipak još nije posve spustilo gard i lišće platana zrele je zelene boje. Ne, zelena nije boja neiskustva i mladalaštva; tek nekoliko nijansi dijeli
je od porinuća u glatku, pretjeranu crninu.
Sjedim u caféu Strauss, na samom dnu Bergmann‐straße. Nisam siguran nosi li ime Bavarca Richarda Straussa ili njegovog mlađeg prezimenjaka Johanna, ali je, uzimajući u obzir napadno bečki štih lokala, za pretpostaviti da je riječ o kralju polki i valcera, gudaču zloglasnog Plavog Dunava. To je imenovanje u oba slučaja pogrešno. Dunav je smeđ, sličniji mlijekom upropaštenoj kavi, ili očima moje majke. Kafić se, ipak, nalazi u pomoćnoj zgradi mrtvačnice groblja Friedrichswerderscher Friedhof II, katnici od nekoć crvene cigle okruženoj s još dvije druge, međusobno povezane grobne poljane, te bi mu svakako bolje pristajalo prezime smrtopisima sklonijeg Richarda, autora Smrti i transfiguracije, Žene bez sjene i Miruj, dušo moja. Nije, također, isključeno da je u pitanju najobičniji njemački noj. Terasa gleda na šumu spomenika na kojima bliješte svježa, ili se tek nazi‐ ru neka davno napuštena imena. Križeva nema mnogo. Nasuprot ulazu smjestila se, prikladno, kamenorezačka radnja. Ploče pred njom potvrđuju da se i stećci rađaju bezimeni. Među blokovima, poput svjetionika, za nekoliko dužina strši uspravni mramorni astronaut.
U nas južnjake bez zemlje je, čini mi se, još od djetinjstva usađen duboki zazor od groblja. Plašimo ih se, izbjegavamo koliko možemo, ignoriramo njihovo prisustvo kao da ondje stanuje sama smrt koja će, držimo li joj se daleko od očiju, na nas već blago zaboraviti. Protestantski je, moguće općenito sjevernjački odnos prema kućama mrtvih drukčiji. Groblja su probavni organi gradova, šetnice, mjesta gdje se u miru sjedi i čita, prepušta prvoj ili veoma kasnoj ljubavi i pravi piknik. Više nego na strahotu smrti, upućuju ona na užas vječnog života. Jugoslaven, međutim, ni zaljubljen ne zaboravlja da je sa svih strana okružen mrtvima.

** *

Između dvije kave, prve koja me probudi i druge koja donese ludilo, oglasila su se zvona. Uz stolove caféa Strauss s noge na nogu vuče se skromna pogrebna povorka. Sve skupa desetak ljudi ispraća lijes. S terase jasno se vide raka i njezin krtičnjak; bilo bi se čovjeku moguće do nje dobaciti vrećicom šećera. Šećer je smeđ, jer se na to ovdje i danas svela zloglasna mogućnost izbora: berlinsko je građanstvo progutalo vlastiti rasizam bez da se zagrcne, a šećer sam po sebi ustoličilo kao nezaobilazan klasni signal.
Miješam tamnu tekućinu dok sanduk klizi na svoje mjesto, a ljudi u lakoj crnini djeluju neobično mirni, ležerni, kao da je umro netko neopisivo star. Violinist kojeg ne vidim izvodi zavodljiv, meni nepoznat napjev, nikakav Il Silenzio, nikakva Marcha Funebre, nježan vibrato struna nasuprot pompoznom plehu, i taj se komad, još uvijek titrajući u zraku i kad zemlja nalik ledenom orahu zabubnja blanjanim drvom, naizgled zauvijek prepliće s pjesmom kosova.

Drugi dan

Započeo sam ovaj dnevnik s pravom javnosti smrću, njezinim opisom stisnutim u svakodnevnu scenu, jer je jasno da je smrt onaj nepokretni pokretač, moguće jedini dosljedan početak uopće, a naročito uspješan početak za pisanje, kao i inače za život presudno važnog zaborava. Jednako, možda i više nego ono čega se sjećamo, mi smo taj tamni ponor u nama, bezdan izgubljenoga koje se taloži u točku vremenom neokrznute mogućnosti, i naša budućnost najviše nalikuje upravo njemu: našem zaboravu koji je barem jednako toliko tuđ, naprosto svačiji. On je to mjesto u kojem se goli susrećemo sa svijetom, iz njega kao ponornica izvire fikcija. Sjećanje nije ništa drugo nego budući zaborav, zaborav uhvaćen u jednoj od svojih bezbrižnih mijena; gusjenica zaborava koja se sprema uzletjeti. Slično je flešu kamere čiji bljesak načas razdvoji tamu ostavljajući za sobom mutnu polaroid fotografiju, na svjetlo nasukanu slamčicu nade. Zaborav, međutim, predstavlja prolepsu, avangardu, budućnost sjećanja, njegovu sudbinu i zlatno doba. Žednom rikom oglašava se odande nezgodna utvara identiteta, jer u srži svakog konačnog identiteta leži konačan, iz lente vremena izdvojen zaborav.

(zurnal.info)